Događaji u Račku i oko njega iz januara 1999. godine do danas opterećuju naš narod i našu zemlju, poput medijsko-političkog etičkog malja od kog kao da nema suvisle odbrane. Optužba je strašna: srpska policija ubila je četrdeset albanskih civila.
Ovaj tekst nije puko podsećanje da na Zapadu i te kako postoje intelektualno odgovorni istraživači, poput Edvarda S. Hermana i Dejvida Petersena, koji poznaju činjenice, a ne samo medijske interpretacije onoga što se zaista dogodilo u Račku.
Ovaj tekst je, pre svega, opomena da se sama Srbija ne bavi zločinima za koje je optužena, a od kojih neki, poput Račka, očigledno predstavljaju korisnu političku konstrukciju, a ne stvarni zločin.
Srbija nema sajt o Račku ili Srebrenici
Objašnjavajući, nažalost stihijski, šta se zaista dogodilo u Račku, Srbija je neprekidno okrenuta unutra, ka sebi. Ona sve vreme, već četvrt veka, sopstvenim građanima saopštava šta se dogodilo, a i to se sprovodi prema prilici, po društvenim mrežama, gde nakaradna tumačenja i ostrašćenost često pogoršavaju već lošu situaciju.
Srbija, na primer, nema nikakav, a kamoli dobro ustrojen i profesionalno vođen sajt, na kom bi strani istraživači, ali i zainteresovana javnost, na nekoliko najrasprostranjenijih jezika, mogli da saznaju šta se zaista dogodilo u Račku ili zbog čega smatramo da je Srebrenica težak zločin, ali ne i genocid.
Priča o Račku iz ugla Hermana i Petersona počinje konstatacijom da je "masakr" u Račku bio izuzetno zgodan za zvaničnike administracije Bila Klintona i za NATO.
Račak kao povod za agresiju
Taj incident poslužio je kao prelomna tačka koja je navela NATO da odobri vazdušne udare protiv ciljeva na teritoriji Savezne Republike Jugoslavije, kao i da uputi ultimatum srpskom rukovodstvu u Beogradu da se uključi u još jednu, poslednju rundu razgovora u Rambujeu – što je samo po sebi bilo jedno od velikih pozorišnih insceniranja novijeg doba, osmišljeno kako bi se obezbedilo da NATO može da sprovede svoj bombarderski rat na vreme za Samit povodom pedesetogodišnjice Alijanse u Vašingtonu u aprilu, navode autori.
"Kada je Madlin Olbrajt prvi put obaveštena o događaju u Račku, oduševljeno je izjavila da je proleće stiglo ranije na Kosovo", podsećaju Herman i Peterson.
"Vest o smrti oko četrdeset kosovskih Albanaca (jedne žene i trideset devet muškaraca) direktno joj je preneo Vilijam Voker, veteran američke administracije iz vremena Reganovih ratova u Centralnoj Americi, koji je tada bio raspoređen u Kosovskoj verifikacionoj misiji – misiji Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) samo po imenu, a u stvarnosti američkoj misiji za pripremu rata. Voker je požurio u Račak ujutro 16. januara, istog trenutka proglasio događaj masakrom i zatražio odgovornost pred Haškim tribunalom", navode Herman i Peterson.
Tako je to radio Voker...
Njih dvojica u knjizi "Politika genocida" objašnjavaju samu ličnost Vilijama Vokera koji je tokom karijere znao i da zataškava zločine koji su išli u prilog američkim interesima, o čemu svedoči masakr u El Salvadoru.
"Činjenica da je reč o istom karijernom američkom aparatčiku koji je, dok je 1989. godine služio kao ambasador svoje vlade u El Salvadoru, izvodio spektakularnu apologetiku u odbranu masakra koji je salvadorska vojska počinila nad šest jezuitskih sveštenika, njihovom domaćicom i njenom ćerkom u novembru te godine, promakla je gotovo svima. Postoje problemi kontrole upravljanja u ovakvoj situaciji, objašnjavao je Voker tada u El Salvadoru. I to nije problem kontrole upravljanja koji bi se mogao analizirati na Harvardskoj poslovnoj školi. Mislim, ovo je rat. Prema ambasadoru, u El Salvadoru nije bilo nikakvog namerno izvedenog krvoprolića, već samo ekscesa u žaru borbe; a na Kosovu nije bilo rata, već (se dogodio) hladnokrvni masakr. Kako je kasnije primetio Los Anđeles Tajms, ovakvo samopredstavljanje kao krstaša za ljudska prava predstavlja značajnu promenu kod Vokera". Ali, to mu je prošlo – ta opaska "Los Anđeles Tajmsa" bila je skoro usamljena", navode Herman i Peterson.
"Ne verujemo da je u Račku uopšte bilo masakra"
Njih dvojica, u pomenutoj knjizi, podsećaju javnost na ono što se zaista dogodilo u Račku 15. januara 1999. godine.
"Mi ne verujemo da je u Račku uopšte bilo ikakvog masakra", navode autori.
U napadu na ovo i druga lokalna uporišta Oslobodilačke vojske Kosova – Belinac, Malopoljce, Petrovo – 15. januara, srpske snage nisu bile praćene samo pozvanim posmatračima OEBS-a, već i televizijskom ekipom agencije AP, koja je snimala događaje tokom cele akcije. Na više lokacija došlo je do višestrukih vatrenih okršaja između srpskih snaga i boraca OVK, uglavnom van samih naselja, u okolnim šumama.
Srpske snage su se povukle iz tog područja znatno pre zalaska sunca.
Kasnije istog dana, francuski novinar Kristof Šatele posetio je Račak i sastao se sa posmatračima OEBS-a, od kojih niko nije prijavio bilo kakav događaj nalik masakru. Ali, sledećeg jutra, nakon povratka OVK u Račak tokom noći, otkrivena su dvadeset i dva mrtva tela u jednom jarku izvan sela i najmanje još osamnaest na različitim mestima u samom selu.
"Zašto srpske snage, dok su prethodnog dana bile prisutne kao borbena formacija, nisu uklonile ili sahranile nijedno od tih tela, kao i zašto posmatrači OEBS-a i ekipa AP-a nisu izvestili o takvim činjenicama, nikada nije razjašnjeno, a osoblju OEBS-a nikada nije bilo dozvoljeno da o tome javno govori", konstatovali su Herman i Peterson.
Skandal sa forenzičkim timom Helene Ranta
Oni vrlo argumentovano pominju i nalaze Helene Ranta i njenog forenzičkog tima, kao i ono što se događalo oko njih.
"Forenzički tim Evropske unije, koji je započeo rad na Univerzitetu u Prištini 22. januara, stigao je na lice mesta sa zakašnjenjem, a na njegovu šeficu, Helenu Rantu, vršili su pritisak Vilijam Voker i njena vlada (Finska) da Račak proglasi masakrom civila i zločinom protiv čovečnosti", napominju.
Kako dodaju, ona je to na kraju i učinila, ali na protivrečan način, oslanjajući se na posredna svedočenja Vokera i priznajući da tim EU nikada nije istražio navodno mesto zločina i da nije bio u stanju da utvrdi lanac čuvanja tela od trenutka smrti do datuma kada su započete autopsije.
"Štaviše, Ranta je od tada počela da povlači svoje ranije tvrdnje, žaleći se na političke pritiske pod kojima je radila. Čak i jedna biografija Rante, objavljena u Finskoj 2008. godine, citira je kako kaže da je Voker želeo da kažem da su Srbi stajali iza (masakra u Račku) kako bi rat mogao da počne", navode Herman i Peterson, naglašavajući "da sve ovo ukazuje na to u kojoj je meri masakr u Račku, pre svega, bio politički artefakt, koji je, kako Ranta sugeriše, služio kao opravdanje za rat, pri čemu navodna istraživanja koja su dovela do njegove kodifikacije zahtevaju ozbiljan stepen diskontovanja".
Skoro svi ubijeni imali su tragove barutnih čestica na rukama
"Pored svedočenja Kristofa Šatelea i okolnosti srpske akcije od 15. januara, postoje i forenzički dokazi da su tela pronađena 16. januara pripadala borcima, a ne isključivo civilima", podsećaju.
Prema rečima srpskog sudskog patologa Dušana Dunjića, koji je radio sa timom Evropske unije, na rukama trideset sedam od četrdeset autopsiranih tela na Odeljenju za sudsku medicinu Univerziteta u Prištini pronađeni su tragovi barutnih čestica.
"Tragovi eksplozije baruta ukazivali su na to da su, neposredno pre smrti, te osobe rukovale vatrenim oružjem, napisao je on", navode Herman i Peterson.
Klinton je lagao o Račku...
Navode da su se Bil Klinton, Madlin Olbrajt, Haški tribunal, Luiz Arbur, NATO i glavni mediji, svi od reda, oslanjali na prvi Vokerov izveštaj sa lica mesta i bez dvoumljenja prihvatili da je Račak bio hladnokrvni masakr najmanje četrdeset kosovskih Albanaca, čime je još jednom potvrđena navodna surovost i zločiniteljstvo Srba.
"Bil Klinton je više puta lagao o Račku, pa je čak u jednoj nacionalno emitovanoj konferenciji za novinare, samo pet dana pre početka rata, tvrdio da su nevini muškarci, žene i deca (odvedeni) iz svojih domova u jarak, primoravani da kleknu na zemlju, gađani oružjem, ne zbog nečega što su učinili, već zbog toga ko su bili. Kao što smo primetili, Olbrajt je bila izuzetno oduševljena Vokerovom vešću o masakru. Luiz Arbur je brzo proglasila masakr u Račku za zločin, isključivo na osnovu Vokerovog izveštaja o njemu", konstatuju Herman i Peterson.
Račak i Likuisi
Njih dvojica, međutim, u svojoj knjizi ističu još jednu notornu nelogičnost koja je "nelogična" samo na prvi pogled i bez udubljivanja u suštinu tadašnje američke politike.
Račak se dogodio manje od tri meseca pre stravičnog masakra u Likuisiju, u tadašnjem Istočnom Timoru. Ubijene su desetine civila, a premda neki izvori navodima do dvesta. Proindonežanske milicije hladnokrvno su, hladnim i vatrenim oružjem, masakrirale civile, žene i decu, ali SAD, naprosto, osim nešto malo medijski podignute prašine, nisu bile ni blizu zainteresovane kao za Račak.
"Dok je masakr u Račku u tom trenutku bio upotrebljiv za interese američke politike, pružajući pogodan izgovor za predstojeći NATO rat protiv Srbije, masakr u Likuisiju nije bio od pomoći: Likuisa je bio masakr koji je počinio cenjeni klijent, uživalac decenijske podrške i odobravanja SAD, izveden u vreme kada je zauzeti svet bio usredsređen na tvrdnje o genocidu na Kosovu", navode Herman i Peterson.