Srbija i Balkan
OVK kao inspiracija: Šta srpske đake i nastavnike na KiM čeka posle integracije u Kurtijev sistem
Među Srbima na KiM, profesorima, nastavnicima, i to je činjenica, sve se otvorenije govori o "mraku u kome se sve dešava", o tome da "nema reakcije univerziteta, države", da je to ono što "najviše uznemirava i boli"
Prava je misterija, zaista, da li već u ovom trenutku, dok Kurti najavljuje ubrzanu integraciju školstva i zdravstva na Kosovu i Metohiji u kosovski sistem, neka grupa autora, istoričara, mislilaca, negde, takođe ubrzano piše udžbenike istorije, geografije, jezika, kurikulum, odnosno plan i program obrazovanja za srpske đake i nastavnike kad padnu pod prištinsku šapu.
Da li će se raditi o posebnim udžbenicima, da li će možda biti korišćeni oni koji su na tzv. Kosovu već u upotrebi, samo prevedeni sa albanskog na srpski, ostaje da se vidi, tek, sve te udžbenike po "kosovskom" zakonu odobrava prištinsko ministarstvo obrazovanja, odnosno tela koje to ministarstvo odredi.
Model javno-privatnog partnerstva u obrazovanju, koji se uveliko pominje i koji bi, navodno, trebalo da bude i deo budućeg statuta Zajednice srpskih opština, (a kad će ne zna se), model po kome bi obrazovanje finansirao Beograd ali preko trezora Prištine, ovde ništa ne menja. Jer, planovi i programi, udžbenici svih škola na Kosmetu, pa i onih iz pomenutog "javno-privatnog partnerstva" moraju biti odobreni od prištinskog ministarstva.
I dok se na osnovu dosadašnjih iskustava sa Aljbinom Kurtijem i njegovom vladom da naslutiti kakvi se planovi i programi i kakvi udžbenici spremaju za srpsku decu i srpske nastavnike na KiM posle integracije školstva, tek kratak uvid u postojeće planove i programe, udžbenike na albanskom za albansku decu, slikovito pokazuje šta čeka srpsku zajednicu na Kosovu i Metohiji.
Tako Zakon o preduniverzitetskom obrazovanju u Republici Kosovo (pun naziv zakona) već u jednom od početnih članova definiše da je "svrha preduniverzitetskog osposobljavanja" pored ostalog i "razvijanje poštovanja učenika" prema "vrednostima Republike Kosovo", "prema državi iz koje može da potiče uz poštovanje različitosti".
O vrednostima Republike Kosovo, čelnici lažne države često govore, a uz odrednicu "vrednosti" najčešće se pominju – tzv. oslobodilačka vojska Kosova, Adem Jašari, porodica Jašari, borci OVK i njihove tekovine...
A kako pomenuto "poštovanje različitosti", koje je deo zakona o obrazovanju na tzv. Kosovu, funkcioniše kada su Srbi u pitanju ne traži neku širu opservaciju.
Sa druge strane, nastavnici Srbi, koji nemaju "kosovske" papire ili su iz centralne Srbije, da bi dobili radnu dozvolu moraju imati boravišnu, a da bi dobili boravišnu moraće za početak pred policijom da polažu test iz "poznavanja kulture i društvenog poretka Kosova", odnosno, na tzv. Kosovo će moći samo ako na ovaj način, već na startu priznaju "Republiku Kosovo".
Nema neke posebne dileme ni oko toga kako udžbenici istorije na Kosovu definišu odnosno tretiraju najnovije istorijske događaje na prostoru južne srpske pokrajine. Fokus u ovim udžbenicima je na "zločinima srpskih snaga" tokom rata 1999. godine i na "patnji Albanaca".
U ovim udžbenicima posebno se naglašavaju "kršenja ljudskih prava i masovne žrtve albanskog stanovništva od strane snaga tadašnje SRJ odnosno srpskih bezbednosnih struktura". Udžbenici opisuju "strašne scene varvarstva" i "krvavi teror nacionalističkog nasilja". Tzv. OVK, prema autorima, pojavila se "kao odgovor na represije i zločine nad Albancima", ona je inspiracija za otpor, dok je NATO agresija na Srbiju prikazana kao "neophodna radi zaustavljanja zločina i proterivanja Albanaca". Neki udžbenici "zločine srpskih snaga nad Albancima", kvalifikuju i kao "genocid".
Uz ovo, albanski osnovci uče da je "srpska vojska i policija masakrirala kosovske Albance u periodu od 1998. do 1999. godine", jedna od lekcija posvećena je i "otporu porodice Jašari", druga govori o "krvoločnim (srpskim) eskadronima"...
U ovim udžbenicima bitka na Kosovu Polju 1389. godine predstavljena je kao sukob Osmanlija i, uopšteno, "balkanskih feudalnih vladara", navodi se mogućnost da su se koaliciji protiv Osmanlija pridružili i Albanci. Ovde niko ne isključuje mogućnost da se u nekim budućim udžbenicima za srpske osnovce u školama integrisanim u kosovski sistem pojave i "najnovija albanska istorijska otkrića" prema kojima je, recimo, "cara Murata na Kosovu Polju ubio ranjeni, mladi Albanac i to – poslednjim atomima snage".
U udžbenicima na albanskom koji će, sasvim je realno, biti predložak i za udžbenike za srpsku decu srpski pravoslavni manastiri i crkve na Kosovu i Metohiji "religijski su objekti koji su deo složene istorije regiona".
"Manastir Gračanica se nalazi u centru Gračanice. Današnji manastir je rekonstrukcija crkve iz 14. veka, koja je podignuta na temeljima ranoalbanske katoličke bazilike iz 5. veka. Prisvajanje građevina na Kosovu nije za čuđenje, jer nam se to dešava od 10. ili 11. veka, kada je ovo područje počelo da se naseljava slovenskim narodom", samo je jedna od definicija koje su u opticaju među albanskim istoričarima i kvaziistoričarima i koje bi mogle postati deo budućih udžbenika i nastavnih programa.
Novija albanska alternativna istorija takođe tvrdi da su Nemanjići, u stvari, potomci albanske familije Nimani, da je Karađorđe čistokrvni Albanac, da je Miloš Obilić bio u stvari "albanski vitez", kako je amblem dvoglavog orla na svetom tronu u manastiru Dečani "jasno obeležje Albanije".
U jednom naučnom radu koji je objavila albanska štampa tvrdi se pored ostalog da "teritorija današnjeg Kosova nije bila epicentar aktivnosti izgradnje srpskih crkava u doba Nemanjića".
Ostaje otvoreno pitanje koliko će ova "otkrića" naći mesta u nekim novim udžbenicima, nastavnim planovima i programima i u kojoj će meri srpski đaci i nastavnici biti primorani da se suoče sa ovim, blago rečeno, pogledima na srpsku srednjovekovnu istoriju na Kosovu i Metohiji.
Istoričar sa KiM Bedri Muhadri nedavno je u tekstu u "Kohi", naučnom radu, objavio da su "u vreme Nemanjića, vlast i Srpska pravoslavna crkva uzurpirale mnoge katoličke crkve".
"Srednjovekovne pravoslavne crkve, koje se na Kosovu nalaze danas (Gračanica kod Prištine, Ljeviška u Prizrenu, Pećka patrijaršija i crkva Devič u Drenici), nisu dokaz srpske kulture, jer su izgrađene pre njihovog dolaska na ove prostore, a crkvu iz Dečana projektovao je i nadgledao sprovođenje projekta albanski katolički sveštenik Fra Vita Kući (Kuqi) iz Kotora", prenela je "Koha" stav ovog istoričara.
Muhadri je naveo i da je manastir Gračanica, "prema istorijskim izvorima i arheološkim nalazima tokom 1957, 1963. i 1964. godine", "bazilika izgrađena između 6. i 11. veka", kao da i je ova "bazilika bila središte episkopije Ulpiana Dardana".
"Poznato je da je kralj Milutin 1307. godine prisvojio katedralnu crkvu Svete Petke (Srbi je zovu Bogorodica Ljeviška) u Prizrenu u kojoj je bilo sedište Prizrenske episkopije. Crkva Svete Petke sagrađena je na hramu iz rimskog perioda i bazilike iz 5. – 6. veka. Tu je bilo sedište prizrenskog episkopa koje datira još od 1019. godine", zapisao je pored ostalog Muhadri.
Što se tiče udžbenika geografije i tu će stvari biti jasne. Po prištinskim kartografima, Kosovo je nezavisna država, na tim kartama Srbija je predstavljena kao krnja teritorija, bez svoje južne pokrajine. Te karte svakako će biti sastavni deo udžbenika sa kojima će se, posle integracije suočiti srpski đaci i nastavnici na Kosovu i Metohiji, odnosno, oni koji posle integracije ostanu u srpskoj pokrajini.
Jedino pitanje koje ostavlja malu dilemu jeste kada će Kurti sprovesti svoj naum u delo. Pitanje je jedino da li kroz mesec, dva ili godinu, ali to u suštini ništa ne menja. Nema sumnje da integracija počinje sa danom primene novog zakona o strancima a to je, za sada, 15. mart. Nema sumnje takođe i da je osokoljen rezultatima decembarskih izbora, da na sastanku sa zapadnim ambasadorima pre koji dan u Prištini niko od ekselencija nije izrazio protivljenje toj nameri, šta više svi su se oduševili Kurtijevom tvrdnjom da će integracija biti obavljena po standardima EU.
Sa druge strane, među roditeljima srpskih đaka na Kosovu i Metohiji, među Srbima, profesorima, nastavnicima, i to je činjenica, sve se otvorenije govori o "ćutanju Beograda", o "mraku u kome se sve dešava", o tome da "nema reakcije univerziteta, reakcije države", da je to ono što "najviše uznemirava".
Live
