Kada je Haški tribunal ukinuo pravilo o puštanju na slobodu posle dve trećine odležane kazne, učinio je to tek onda kada su u evropskim zatvorima ostali gotovo isključivo Srbi. Pravilo koje važi od Norveške do Novog Zelanda, od Ruande do Perua, odjednom je proglašeno "neprimenjivim" baš na Srbima. Slučaj bivšeg predsednika Republike Srpske Krajine Milana Martića, kome je u Estoniji odbijena uslovna sloboda iako je odslužio više od dve decenije robije, samo je najnoviji dokaz da Hag nije sud prava nego politička mašina za proizvodnju krivice po nacionalnom ključu.
Praksa puštanja na slobodu nakon dve trećine odslužene kazne deo je međunarodnog prava i standard koji se primenjuje širom sveta. U Hagu, međutim, za Srbe važe druga pravila. Ono što je decenijama bilo gotovo automatsko pravo, preko noći 2017. je pretvoreno u nedostižnu privilegiju.
Predsednica Mehanizma Garsijela Gatis Santana navela je da Martić "nije pokazao dovoljan stepen rehabilitacije" i da "težina zločina" nalaže da kazna bude izdržana do kraja. Martić je u pritvoru od 2002. godine, osuđen je 2008, a od 2009. robija u estonskom zatvoru poznatom po lošim uslovima.
Njegova sudbina nije izuzetak. General Ratko Mladić je teško bolestan u Sheveningenu, Vlastimir Đorđević kaznu služi u Nemačkoj, tamo su i generali VRS Stanislav Garić i Vujadin Popović, osuđeni na doživotnu robiju... Za sve njih pravilo o dve trećine više ne važi.
Advokat i branilac Ratka Mladića, Branko Lukić kaže za "Jutro" na RT Balkan da je reč o svesnoj i sistematskoj diskriminaciji:
"Ovaj sud je i napravljen da bi se sudilo Srbima, a svi ostali su korišćeni kao ikebana, da bi se imao privid da je sud nepristrasan, da je sud - sud. Očito se radi, kao što je to voleo da kaže Ratko Mladić, o NATO komisiji. Tu pravde za Srbiju nije bilo od početka. Oni kao da žele da pokažu da su nepravedni. Neverovatna je njihova želja i nadmenost da pokažu da mogu da rade šta hoće, da ne moraju da se drže nikakvih pravila, da ne moraju ni da glume da su sud. Meni je neshvatljivo da nemaju nikakvu želju da makar slažu da su nepristrasni. Namerno ovo rade kako bi pokazali da su tu da bi i dalje kažnjavali Srbe. Više od tri decenije od završetka rata u BiH, a napadi na Srbe traju konstantno".
Lukić podseća da je Tribunal ostao bez pravnog legitimiteta i u očima međunarodne zajednice i šta nikako ne smemo da smetnemo s uma kada nam se spočitava da je Tribunal nešto utvrdio:
"Treba znati da svi drugi tribunali koji su osnovani nakon ovog za bivšu Jugoslaviju nemaju pravo da koriste njegovu praksu. Dakle, druge prakse nema… Došao je nalog sudovima koji su osnovani nakon njega, poput Krivičnog suda za Liban i Krivičnog suda za Kambodžu, da nemaju pravo da koriste sudsku praksu Tribunala za bivšu Jugoslaviju. Zašto? Zato što je suštinski svima vidljivo da je nepravedno".
A o tome najbolje svedoči izmena pravila o mogućnosti puštanja na slobodu nakon dve trećine odslužene kazne i to ne u sred, nego na kraju igre:
"U momentu kada su među ljudima koji izdržavaju kazne po njegovim presudama ostali samo Srbi, ukida se pravilo koje je decenijama važilo da se ljudi puštaju posle dve trećine izdržane kazne. A treba znati, kada su one izricane imalo se u vidu da će za trećinu biti skraćene. Dakle, sud ih je osudio računajući da će da budu pušteni nakon tog perioda, pa je izricana kazna za jednu trećinu duža. Sada im se nameće da izdržavaju kaznu koja nije bila namenjena da se izdržava".
Ocena da Milan Martić nije dostigao zadovoljavajući stepen rehabilitacije data je zbog toga što sebe smatra političkim zatvorenikom, a Lukić dodaje da je Martić baš to:
"Nijedan naš čovek koji se tamo nalazio nije kriminalac. To su ljudi koji su bili visokopozicionirani u vlasti, vojsci i policiji u Srbiji i BiH… Namerno se lome i njihove porodice. Hoće da se pokaže, ukoliko bi sutra bilo nekog sukoba, da niko nema pravo da pruži otpor. To je jedan monstruozan način postupanja celog tribunala. Nadam se da će te sudije da odgovaraju za ono što rade, jer je to jedini zajednički zločinački poduhvat koji se tamo desio".
On podseća da postoje i Mendelina pravila UN, koja nalažu da osuđenik kaznu služi što bliže domu, ali da se ona uporno ignorišu:
"Namerno se insistira na izjavi Butrosa Butrosa Galija koja je izrečena 1993, dakle dok je trajao rat- da se kazne ne mogu služiti u matičnoj zemlji. Naravno, nećete ljude vraćati u rat. Ta izjava se poštuje, a zanemaruju se pravila usvojena od UN. Ništa njima ne predstavlja da krše pravila… Uslovi u zatvorima u Estoniji i Britaniji su katastrofalni. Trebalo je pustiti Estoniju da pusti Martića i ona bi to i učinila, ali je to je onemogućio Tribunal. Oni su ti koji ne dozvoljavaju da se poštuje zakon. To je osnovna uloga ljudi koji rade u Tribunalu - da ne dozvoljavaju da se poštuje zakon i za to primaju platu".
Slučaj Martića tako je postao simbol – ne samo lične sudbine, već čitavog haškog eksperimenta u kome je pravo pretvoreno u oružje. Sud koji je trebalo da pomiri narode, ostavio je iza sebe selektivnu pravdu, porodične tragedije i istoriju pisanu pod političkim pritiskom.
A poruka je jasna: za Srbe u Hagu vreme ne teče kao za druge. Njima je kazna produžena i to bez novog suđenja i nove presude. Samo jednim potpisom političke birokratije.