Prvi tom "Istorije srpskog naroda u Jugoslaviji (1918–1941)", u izdanju Srpske književne zadruge, biće svečano predstavljen u danas u 18 časova u Amfiteatru Narodne biblioteke Srbije u Beogradu. Povodom objavljivanja ove obimne istorijske studije, gost "Jutra na RT" bio je glavni urednik Srpske književne zadruge Nikola Marinković.
Istorija Jugoslavije, kako je rečeno u razgovoru, teško se može razumeti bez činjenice da je ta država nastala na ogromnoj žrtvi Srbije u Prvom svetskom ratu. Naša zemlja je u tom sukobu izgubila trećinu stanovništva, odnosno oko 60 odsto muške populacije.
Uprkos tome, srpsko rukovodstvo je nakon pobede odlučilo da svoju krvavo stečenu pobedu uloži u jugoslovenski projekat.
"Jugoslovenski projekat bio je logičan nastavak panslovenskih ideja iz 19. veka. Postojao je faktor zajedničkog jezika, ali i zajedničkog neprijatelja, jer su i srpske i hrvatske elite imale Austrougarsku kao protivnika", objašnjava Marinković.
Prema njegovim rečima, Nikola Pašić i drugi srpski političari verovali su da će zajednička država nadoknaditi ogromne gubitke Srbije u ratu.
"Razmišljalo se da će jedna zajednička država imati mnogo više bajoneta koji bi mogli da se suprotstave spoljašnjem neprijatelju, ne računajući da će se ti bajoneti jednog dana okrenuti jedni protiv drugih", kaže on.
Vera da nije bilo boljeg rešenja
Istorijska distanca danas nameće pitanje zašto su Srbi uopšte ulazili u državu sa narodima koji su od samog početka imali drugačije političke ambicije – od hrvatskih zahteva za federalizacijom do sporenja oko odluka Podgoričke skupštine.
Marinković kaže da je odgovor jednostavan – u tom trenutku se verovalo da drugog rešenja nema:
"To je vera da nije bilo boljih rešenja. Stanislav Sretenović piše da je 1917. godina mnogo toga promenila. Rusija je nakon Februarske revolucije prestala da bude faktor na balkanskom teatru vojnih dejstava, a njeno mesto kao patrona ili glavnog saveznika Srbije preuzele su Francuska i SAD."
U takvim geopolitičkim okolnostima srpske elite su, kako ističe, morale da donose odluke na osnovu ograničenih informacija.
"Imali smo hrvatske parlamentarce i političare sa kojima smo potpisivali sporazume tokom Prvog svetskog rata i delovalo je da postoji mogućnost da se država proširi. Ali, duboke kulturne i političke razlike koje smo prevideli eskalirale su između dva svetska rata i pokazalo se da Jugoslavija nije bila dobro zamišljena i da možda nije ni trebalo da se stvori", kaže Marinković.
Ipak, kada je država jednom nastala, postojala je snažna politička logika da se ona održi.
"Imperativ postojanja te države nalagao je da se ona mora sačuvati. O toj situaciji govori i ova knjiga", ističe sagovornik RT Balkan.
Da li je Srbija mogla da bude Pijemont?
Jedno od pitanja koje se nameće jeste da li je Srbija uopšte imala snage da odigra ulogu koju je Pijemont imao u ujedinjenju Italije ili Pruska u stvaranju Nemačke.
"Naše elite su mislile da imaju, ali su ih događaji demantovali", kaže Marinković.
On dodaje da je iz perspektive devedesetih i ratova prilikom raspada Jugoslavije lako osuditi međuratnu političku elitu.
"Najlakše je da kažemo da su oni pogrešili i da su krivi što se danas osećamo poraženo. Međutim, istorija ne uči tako", ističe Marinković.
Knjiga, prema njegovim rečima, pokušava da čitaocu približi kako je izgledalo živeti u zajedničkoj državi sa narodima koji su je posmatrali na potpuno različite načine.
"Period između dva rata je jedini period u istoriji Jugoslavije u kojem je postojao kakav-takav parlamentarizam i izvesna demokratija", navodi sagovornik RT Balkan.
U knjizi se analiziraju i uloge ključnih političkih aktera tog vremena – dinastije Karađorđević, kralja Aleksandra, Milana Stojadinovića, Dragiše Cvetkovića, kao i složeni pregovori koji su doveli do stvaranja Banovine Hrvatske.
Rusija, Zapad i jugoslovenska dilema
Srbija je tokom julske krize 1914. godine računala na podršku Rusije, koja je donela odluku o delimičnoj mobilizaciji više od milion vojnika, što se smatra jednim od prvih koraka ka Velikom ratu.
"Akcije Srbije i Rusije bile su usklađene i Srbija je izuzetno računala na Rusiju kao glavnog saveznika", kaže Marinković.
Međutim, posle revolucije u Rusiji situacija se radikalno promenila, što je srpsku politiku gurnulo ka zapadnim centrima moći:
"Sovjetski Savez i carska Rusija nisu smatrani istom državom. Prve akcije Komunističke partije Jugoslavije posle Prvog svetskog rata bile su usmerene protiv nove države, pa je KPJ zabranjena, a Sovjetski Savez zauzeo je neprijateljski stav prema Kraljevini Jugoslaviji kao versajskoj tvorevini. I to je jedan koloplet neprijateljstva koji se primirio tek kada se pojavio nov, zajednički neprijatelj – nacistička Nemačka."
Država koja nije bila ni svoja ni tuđa
Objašnjavajući motive izdavača da se bave ovom temom, Marinković kaže da je srpski narod čitav 20. vek proveo u specifičnom državnom okviru.
"Dvadeseti vek smo proveli u državi koja nije bila ni svoja ni tuđa. Jugoslavija jeste bila država srpskog naroda, ali ne na način na koji je to bila Srbija", ističe glavni urednik Srpske književne zadruge.
Taj okvir uključuje i tragična iskustva: od genocida nad Srbima u Drugom svetskom ratu do ratova devedesetih i raspada zajedničke države.
Iako je socijalistička Jugoslavija često bila stroga prema srpskom nacionalnom pitanju i religiji, upravo među Srbima postoji snažno osećanje jugonostalgije.
"Srbi su stvarali Jugoslaviju. Dva puta su ginuli za nju, uporedo su išli diplomatski napori i prodor srpske vojske nakon proboja Solunskog fronta. Srbi su na Jugoslaviju preneli emociju koju su imali prema maloj nezavisnoj Srbiji iz 19. veka. Trebalo nam je čitavo stoleće da shvatimo da to nije isto", kaže Marinković.
Istovremeno, Jugoslavija je bila jedini period u kojem su gotovo svi Srbi živeli u jednoj državi.
"Lako je danas otpisati čitav 20. vek, ali ako želimo da budemo pošteni prema sopstvenoj istoriji, moramo da ga razumemo", kaže sagovornik RT Balkan.
Marinković dodaje da iskustvo Jugoslavije može biti važno i za razumevanje savremenih političkih integracija.
"Kada gledate sastanke Evropske komisije, neslaganja i pregovore, ne možete a da ne pomislite na sastanke u SFRJ. Bilo kakav odnos da imamo sa EU moramo da računamo da opet ulazimo u zajednicu sa dosta različitih naroda. Zato moramo da proučavamo Jugoslaviju", zaključuje Marinković.