"Đinđićev politički lik i delo nije bio jednosmeran i svakako nije onakav kakav je izgrađen nakon ubistva. Nakon ubistva je njegovo političko nasleđe kidnapovano i falsifikovano u skladu sa potrebama kreatora zvanične istine o njegovom ubistvu".
Ovako, 23 godine posle ubistva premijera Zorana Đinđića, govori urednik Informativnog programa RT Balkan Nikola Vrzić koji je, zajedno sa Milanom Veruovićem, autor knjige "Treći metak".
On je za Jutro na RT govorio o političkoj pozadini ubistva, zaokretu u Đinđićevoj politici sa akcentom na Kosovo i Metohiju, ponašanju njegovih naslednika koji su sproveli neke stvari koje on nije hteo i trudili se da izbrišu patriotski deo njegove politike, ulozi stranih službi...
Đinđić, koji je tada imao 50 godina, ubijen je nadomak ulaza u Vladu Srbije koji se nalazi u dvorištu zgrade u Nemanjinoj ulici. Za ubistvo je optužen Zemunski klan.
Slikovito opisujući Đinđićev politički put, podsetio je na "čuvenog vola sa Radovanom Karadžićem na Palama" kada je bio izložen napadima građanističke struje odnosno "drugosrbijanštine", a "nakon toga je došao 5. oktobar i sve što se desilo zaključno sa izručenjem Slobodana Miloševića Hagu na Vidovdan".
"Njegova politika nije bila jednosmerna i jednodimenzionalna", istakao je Vrzić.
On je dodao da je bitno podsetiti se šta se dešavalo od leta 2002. godine.
"Razgovarao sam sa njegovim saradnicima koji su mi skrenuli pažnju na pojedinosti, od povratka veronauke u škole, za šta se on zalagao, donatorskih večera za izgradnju Hrama Svetog Save do ključne stvari, a to je njegova kosovska inicijativa, koja započela početkom 2003. godine, kada je vrlo ofanzivno počeo da nastupa upozoravajući da Zapad nama iza leđa hoće da izgradi nezavisnu kosovsku državu i da nas stavi pred svršen čin. Zaboravljen je i detalj da je Zoran Đinđić tada, a ne Vojislav Koštunica, bio proglašavan za glavnu prepreku u saradnji Srbije sa Haškim tribunalom, što je u to vreme bila jedna od najtežih obaveza Srbije. Otvoreno je govorio da su neke arhive vojske i policije, koje ja Hag tada tražio, izgorele u bombardovanju. Otvoreno je govorio 'trebalo je o tome da razmišljate kada ste nas bombardovali, toga nema, izgorelo je'", istakao je Vrzić i o dodao kako je Vlada Zorana Živkovića, posle njegovog ubistva, sve to isporučila Hagu.
Podsetio je da Florens Artman, portparolka haške tužiteljke Karle del Ponte, otvoreno optuživala Đinđića da je on kočnica, a ne Koštunica.
"Sjedinjene Američke Države su nam pretile da će nam ukinuti novac, a Đinđić je rekao - neka možemo i bez toga. Kao jedno od finala je pismo članicama SB UN gde je Đinđić tražio povratak naše vojske i policije na Kosovo i Metohiju u skladu sa Rezolucijom 1244. On je čvrsto stajao na stanovištu da je KiM deo Srbije i da treba pronaći modalitete. Poslednji intervju, nekoliko dana pred smrt, dao je 'Večernjim novostima', a pre toga i Radio televiziji Republike Srpske, gde je govorio o tome. Na pitanje 'Novosti' o tome da ga 'proglašavaju za novog Slobodana Miloševića', što je u to vreme bila najveća politička uvreda, on kao čovek koji je izručio Miloševića Hagu, izgovara 'pa nema veze, važno je da radim pravu stvar i nisu nam saveznici oni koji zahtevaju da radimo šta im je potrebno'. Poenta je da, ako posmatramo period od 5. oktobra pa do smrti, on je kada se posmatra zapadni interes, od dela rešenja, postao deo problema", analizira Vrzić.
Smatra da je "ludačkom ironijom političke sudbine ili sudbine ove države", on kao čovek koji je izručio Miloševića Hagu suštinski stao na njegovo stanovište i rekao da mu ne smeta da ga porede sa njim, jer radi ono što je potrebno zemlji, a to je borba za teritorijalni integritet i suverenitet.
"Važno je naglasiti da taj zahtev za povratak naše vojske i policije, niko se posle toga nije usudio da na taj formalan način to ponovi. Đinđićeva politika je nakon njegovog ubistva od strane onih koji su ga nasledili doživela je totalni preokret koji je trebalo da bude neprimećen. Jedna od mojih teza je da je to možda i državni udar koji je ostao neprimećen. Čitava Đinđićeva politika, ne samo kosovska je izvrnuta naglavačke. Živkovićeva vlada nije nastavila da njegovu politiku i ne samo da nije ponovila zahtev da se naša vojska vrati na KiM, nego su nudili Sjedinjenim Američkim Državama da naša vojska ide u Avganistan da ratuje sa njima", istakao je Vrzić.
Govoreći o učešću stranog faktora, rekao je da je ovoj temi u knjizi "Treći metak" pristupljeno na najkonzervativniji način, da se objavi ono što nedvosmisleno može da se dokaže.
"Nemamo stranog faktora samo sa prstom na obaraču, a ima ih i pre i posle atentata previše", rekao je.
Kako je rekao "zvanična verzija ubistva je puna rupa".
"Mi smo u knjizi detaljno analizirali bukvalno svaki dokument koji je sudu predstavljen. Ne govorim samo o svedočenjima, već smo sve što postoji analizirali. Ni jedan jedini dokaz ne ide u prilog zvaničnoj verziji. Svaki je bio u najmanju ruku klimav, a da ne govorim da nije mogao da opstane", rekao je.
Naveo je da je Đinđićev telohranitelj Milan Veruović, koji je ranjen u atentatu, izašao u javnost kada je počelo suđenje i rekao da nije na njih pucano dva, nego tri puta i da su bila tri metka.
"To je suštinsko pitanje - ako su tri metka, da li sva tri metka ispaljena sa iste strane ili ne. A, samim tim ako nisu, postavlja se pitanje ko je bio taj koji je pucao sa druge strane odnosno ko je taj koji je to sakrio. Tri metka su bila, u knjizi smo objavili zapisnike policijske izjava svih pripadnika Đinđićevog obezbeđenja, ne samo Milana Veruovića koji u tom momentu ranjen i na operacionom stolu. Svi koji su neozleđeni su govorili o tome, imamo materijalne dokaze, deo sudskih spisa su fotografije sa uviđaja. Osnovna teza optužnice je da vrata na ulazu u Vladu Srbije bila zatvorena, Đinđić je zato morao da se okrene, pa se opet okrenuo, pa je pogođen. Međutim, fotografije sa uviđaja jasno pokazuju rupe od metka unutar zgrade vlade, što znači da su vrata bila otvorena i da se Đinđić nije okretao. I sve redom kada se pogleda u tom materijalu dovodi nas do zaključka da je zvanična verzija suprotna dokazima i tu se sada postavlja ključno pitanje:'Ko je uticao da takva zvanična verzija bude i kome to ide u prilog", istakao je.
Rekao je da smo "pre atentata imali strani faktor nemačke obaveštajne službe koja je, nažalost uz dopuštenje MUP-a Srbije i Vlade Zorana Đinđića, pod objašnjenjem brige za Đinđićevu bezbednost, proučavala sve tačke gde je on ranjiv, od mesta stanovanja do mesta rada".
"I eto kako je, na primer, mogao da se pronađe taj prozor iz zgrade u Ulici admirala Geprata, odakle je nesumnjivo pucano, drugi i treći pucanj su stigli odande. Nikada nismo videli taj elaborat Nemačke. Ali, Nemci su bili u prilici da identifikuju poziciju sa kojih može da se puca na Đinđića", naveo je.
Kako je dodao, "tada je besno sukob u zemunsko-surčinskom kriminalnom klanu, koji je nekada bio jedinstven".
"Potonji svedok saradnik i jedan od vođa klana bio je pod zaštitom američke i britanske obaveštajne službe. Objavili smo prepisku agenata koji su ga čuvali i premeštali da bi ga sačuvali od ubica iz zemunskog klana. Dešava se atentat i u istrazi učestvuje Entoni Mongkton, agent MI - 6. O tome je pisala i britanska štampa. On učestvuje u istrazi koja će dovesti do ovakve konačne verzije. Na kraju imamo Vikiliks koji nam pokazuje da se američka ambasada direktno mešala u sudski proces, tadašnji sudija Marko Kljajević je odlazio da razgovara o toku procesa u ambasadu. U jednoj od depeša je zabeleženo kako su ga američki sagovornici primoravali da Bagziju da status svedoka saradnika. On je odbijao, ali je na kraju Bagzi dobio status svedoka saradnika. On, ne samo da je služio da zakuca tu zvaničnu verziju, nego i da ispegla sve nedoslednosti koje su se u međuvremenu pojavile. Vidimo aktivno prisustvo stranog faktora i pre atentata i nakon atentata o utvrđivanju lažne verzije atentata", naveo je.
I to nas, kako je dodao, vraća na političko pitanje, jer "ako je Đinđić postao od dela rešenja - deo problema, njegovim uklanjanjem dolazi Živkovićeva vlada kratkog daha koja pokazuje kako se Đinđićeva politika, u ključnim delovima kosovska politika i saradnja sa Haškim tribunalom, okreće naglavačke".
Prema Vrzićevim rečima, "tada započinje da faza, koja i sada traje - faza dubokog inženjeringa na političkoj sceni".
"Pre Đinđićevog ubistva, sa njegovim pozicijama, kako sam ih opisao, imali smo Demokratsku stranku, koliko sad to neverovatno zvučalo, koja se protivila saradnji sa Haškim tribunalom i borila sa opstanak Kosova i Metohije u sastavu Srbije. Imali smo DSS, SPS i radikale na istim pozicijama. Nikoga nismo imali na ovoj strani koja bi prihvatila nekakvu nezavisnost Kosova. Dolazi do ubistva Đinđića, kreće preuzimanje Demokratske stranke, imamo SPS koji je 2008. prebačen u proevropski tabor, imamo rasturanje Srpske radikalne stranke, to sve imamo u Vikiliksu opisano", rekao je.
Takođe, tu je i "pokušaj puča u Koštuničinoj DSS, uz objašnjenje da je potrebno i od te stranke, koja je tada bila mnogo snažnija, nego što je danas, napravi normalna proevropska partija konzervativne desnice i da se ne dovode u pitanje osnovne postavke zapadnih planova sa Srbijom".
"Došli smo do toga da imamo konsenzus koji ne dovodi u pitanje evropske integracije sa svim posledicama po našu zemlju. Zbog poglavlja 35, te 15. marta koji nam sledi (najavljen početak primene tzv. zakona o strancima na KiM)... Sve to vuče korene od 12. marta 2003. Imali smo to Đinđićevo zaokretanje zbog koje je, veoma je moguće, platio glavom", podvukao je.
Govoreći o Đinđićevom nasleđu, rekao je da je "brižljivim medijskim inženjeringom počelo da se kidnapuje i falsifikuje njegovo političko nasleđe".
"Od njega su posle smrti napravili izdajnika po sopstvenoj meri. Oni isti koji su ga nedelju dana pre smrti napadali zbog skretanja u srpski nacionalizam, patriotizam, kojima je to smetalo, kojima je smetalo vraćanje veronauke, koji su ga optuživali za klerofašizam, oni su od njega nakon smrti krenuli da prave ikonu njihove drugosrbijanštine. Da sklanjaju u stranu, da prikrivaju sve što je govorio protiv njihove interpretacije", rekao je.
Posle pobune JSO u novembru 2001. godine Đinđić je, kako je podsetio, bio taj koji im jedinici rešio pitanje stalnog radnog odnosa, do tada su imali ugovore na šest meseci.
"Mi smo u knjizi objavili faksimil Karle del Ponte koja je tražila podatke o svima njima radi podizanja optužnica. On je odbio da pruži te podatke. Ovi itekako važni detalji za razumevanje njegove politike sklonjeni su u stranu, a čitava priča je stavljena u lažnu sliku njegovih samoproglašenih naslednika - uz želju da sopstvenu nepopularnost izleče time što će sakriti iza Đinđićeve pogibije i da se to iskoristi za javni i politički obračun sa nepoželjnim srpskim faktorom", podvukao je.
O tome da li ubistvo Đinđića može da bude poruka narednim državnicima koji se uhvate u koštac sa pitanjem Kosova i Metohije, Vrzić je rekao: "Da, ali ne u tako brutalnom obliku".
"Pogledajte šta se desilo sa Koštunicom, on je politički masakriran baš iz istog razloga. Depeše američke diplomatije su pokazale da je on ono što je govorio javno, govorio je i u razgovoru sa zvaničnicima. Kosovo kao grdno sudilište", zaključio je Vrzić.