
Da se pamti, da se ne zaboravi: 84 godine od ustaškog masakra 6.000 srpskih civila u Starom Brodu

"Što je naroda otišlo u Miloševiće, niko se nije vratio. Tamo je otišlo barem dvije hiljade naroda. Tu nije ostalo ni pile, sve su ustaše pobili. A ostalo je malo na Starom Brodu, zato što su nas malo Nijemci zaštitili…. Te zločine nije zapamtio niko što je država i ratova. Pobiše onoliki narod, a Drina nosi sve… Mnogi su sami skakali u Drinu, nisu čekali kamu i nož, da im oči i džigerice vade… Eh, kad se sjetim, najgore prošle mlade cure, žalost ljuta… Pohvataju se za ruke i same skaču u Drinu. Bože sačuvaj".

Ovako je u svoje vreme o krvavim Mladencima na Drini 1942. godine svedočila Ljubica Planinčić iz Gučeva kod Rogatice koja je čudom preživela masakr.
Tog dana, ustaše Jure Francetića, odnosno njegova Crna legija, sustigli su na levoj obali Drine, kraj Starog Broda, u pitomoj uvali na mestu gde reka izlazi iz kamenog tesnaca srpski zbeg. U bestijalnim orgijama za nekoliko sati na najmonstruoznije načine pobijeno je više od 6.000 nevinih ljudi, potekla je krvava Drina.
Nešto ranije tog proleća, na ove krajeve pokrenuta je ofanziva u kojoj je pod komandom Jure Francetića bilo više od 10.000 ustaša. Njihov zadatak bio je da učvrste ustašku vlast na istočnoj granici NDH i ovaj prostor očiste od srpskog stanovništva.
Široku teritoriju istočne Bosne, do Drine, u malim jedinicima branili su pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini pod komandom narednika Radomira Neškovića.
Među pobijenima u Miloševićima i u Starom Brodu bilo je, kako je pre par godina na obeležavanju 80-te godišnjice zločina u Starom Brodu, podsetio protojerej-stavrofor Dragan Vukotić, i 126 beba do godinu dana, 408 dece od dve do pet godina, 941 dete od pet do 14 godina... Prema ovim podacima, četvrtina ubijenih bili su deca stara do 14 godina, ostali žene i starci.
Tek pre 18 godina, ili 66 godina posle masakra, 2008. u Starom Brodu podignut je spomenik pobijenim nevinim Srbima, i na spomeniku teška opomena našem pokolenju:
"Oprostite nam vi, koji ste ovdje stradali a 66 godina smo ćutali o vama. Ipak vas nismo zaboravili jer ovakve rane na srcu nikad ne zarastaju. Zločincima smo oprostili, nek im je lice crno pred Božijom svetlošću!".
Novim pokolenjima, onima koji za Stari Brod nisu čuli, kao i onima koji brzo zaboravljaju, na spomeniku je i kratko podsećanje šta se 1942. godine dogodilo na tom strašnom istovremeno i svetom mestu:
"U proljeće 1942. iz Sarajeva je krenulo deset hiljada ustaša sa namjerom da protjeraju i pobiju srpsko stanovništvo. Srpski narod sa područja Sarajeva, Pala, Olova, Kladnja, Han Pijeska, Rogatice, Sokoca i Višegrada u zbjegovima krenu niz Drinu da bi spas potražio u Srbiji. U Višegradu, italijanska vojska nije dozvolila narodu da pređe preko ćuprije i zbjeg krenu pored Drine ka selima Miloševići i Starom Brodu gdje se nalazila skela. Ustaše stigoše ovaj zbjeg i mučki ubiše oko 6.000 srpskih žena, đece i staraca. Najveći pokolj na Srbima ustaše učiniše u Starom Brodu na pravoslavni praznik Mladenci 1942. godine".

Više od šest i po decenija o krvavim Mladencima na Starom Brodu se zarad "bratstva i jedinstva" i sa jedne i sa druge strane Drine ćutalo. Pobijena nejač bila je zaboravljena, ubijena po drugi put. Istinu o zločinu čuvali su za to vreme retki preživeli, poneki hrabri istoričar i hroničar tih vremena.
Srpski pisac Momir Krsmanović koji je kao devetogodišnji dečak preživeo ustaški pokolj blizu Sjemeća, sedamdesetih godina prošlog veka napisao je roman "Teče krvava Drina", zbog kojeg je bio proganjan od strane komunističkih vlasti. U novembru 2008. je predstavljeno delo grupe autora "Zaboravljeni zločin - Stari Brod", koju je izdalo Srpsko sokolsko društvo "Soko" iz Dobruna i izdavačka kuća "Dabar".
Danas o zločinu rečito govori spomenik autora arhitekte Novice Motike iz Zvornika postavljen u Starom Brodu, 27 skulptura koje vire iz vode, 29 likova koji simbolizuju zbeg, ulazak srpskih majki sa decom u ledenu, nabujalu Drinu.
Svedočanstva retkih preživelih sa Starog Broda jeziva su podsećanja da ljudsko bezumlje, mržnja i ludilo nemaju granice.
Neki istorijski izvori navode da su Nemci, koji su bili na drugoj obali Drine, u Srbiji, zgroženi scenama koje su gledali u Starom Brodu prekinuli pokolj, dozvolili preživelim grupicama da pređu u Srbiju... Oni koji su se vratili svojim domovima na prostorima Romanije, Sokoca, prema Sarajevu, stradali su narednih nedelja i meseci u novim pokoljima Crne legije.
"Drinu sam prešla s malim đetetom u ruci, jastukom i haljinama na leđima. Bježali smo ispred ustaša, nijesu nas stigli, a viđela sam da rijeka nosila leševe ljudi i životinja. Sa Đorđijinog mlina, sa stijena kod Miloševića u Drinu su skočile jedna moja rodica i dvoje kćerke Sime Radovića. Bojale se da ih ne stignu ustaše…", reči su Mile Popović koja je davno svedočila u dokumentarnom filmu RTRS.
"A Drina puna leševa, među njima samo vidiš, zaplove ženske kose", svedočenje je Miloš Bašovića, iz Borika kod Rogatice.

"Kad su nas opkolili, poznadosmo mnoge muslimane komšije među njima. Jedan ustaša uze moju sestru od tri godine, baci je uvis. U ruci mu puška sa bajonetom, dočeka je i pravo baci u Drinu. Nasta pravo klanje naroda. Mene je negdje između Miloševića i Starog Broda zajmio jedan pijani ustaša, gađajući me bajonetom. Uteknem mu nekako i šćućurim se među poubijane. Kriomice gledam kako mi ubiše majku i mlađu braću. Svega i svačega je bilo. Mnoge đevojke, gledajući zvjerstva, ne čekajući da im se približe ustaše masovno su skakale u Drinu", pričao je Miloš, ponavljajući da mu je Bog jedini svedok da je sve tako bilo.
"Narod se razlete, pokušava da skupi stoku pa da krene ka Starom Brodu, a već nas stiže ustaška konjica. Što osta naroda gore u strani i ostade, a što uhvatiše ono dolje ka Drini počeše ubijati. Progone nas, prigone Drini. Siluju žene, kolju, odsjecaju ruke, noge, vade oči, bacaju malu đecu uvis i dočekuju na bajonete. Bio je to jedan strašan užas i pakao. Narod pomaže i jauka. Ljudi samo skaču u Drinu, cure posebno… A Drina mutna, nadošla, valovita, puna leševa. Donosilo leševe i od Višegrada, to je bio nevjerovatan i strašan prizor", svedočio je davno Risto Borovčanin, rodom iz Žulja, nastanjen u Pediši, Sokolac.
Matija Bećković za Stari Brod je rekao da je to "Titanik" za koji niko ne zna, iako je, kako je rekao "u Drini podavljeno više nego u Atlantskom okeanu, na brodu za koji zna čitav svet".
"Posebno smrt majke pamtim, to se ne zaboravlja. Nikad nisam mogao odgovoriti sebi - šta ta žena skrivi onom krvniku da joj na onakav svirep način, na očigled osmoro đece, oduzme život i još u devetom mjesecu nove trudnoće, kako li se ne sjeti svoje majke, sestre ili đece! Francetićevi bojovnici sve to nisu sami radili, imali su, ubjeđen sam vodiče po ovim našim bespućima, taj posao odrađivale su naše komšije, domaće ustaše iz okolnih muslimanskih sela", sveodičio je svojevremeno Drago Krstić, iz Sjeverske kod Rogatice.

Sveti vladika Nikolaj Velimirović napisao je molitvu za mučenike sa Starog Broda:
"Iznad plahe Drine, sa visoke stene, buljuk devojaka s molitvom i vriskom skočiše u reku da čast očuvaju… Ustraši se reka, ustavi talase, dubine raskrili, da grobnica bude. Nad zelenom Drinom blesnuše golubi… Djevojačke duše, nebo ih poljubi".




