Naoružavanje država i novi savezi usmereni protiv Srbije, predstavljaju kršenje ključnih sporazuma čiji je cilj ograničavanje i uspostavljanje vojne ravnoteže na Balkanu. Jedan od dokumenata kojim su propisani limiti naoružanja za Srbiju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu je Aneks 1B Dejtonskog sporazuma.
Mada se u regionu podiže prašina zbog naoružavanja Srbije, naša zemlja je sa dozvoljenih 1.045 tenkova spala na svega 232, dok smo broj artiljerijskih oruđa smanjili sa 3.750 na samo 208. Sa druge strane, Hrvatska kontinuirano nabavlja nove helikoptere i modernizuje svoju vojsku, što međunarodnoj zajednici očigledno ne smeta, budući da je ona članica NATO saveza.
Urednik RT Balkan Andrej Mlakar objašnjava da Aneks 1B podrazumeva vojni deo i sastavljen je od 5 članova koji regulišu borbenu tehniku u cilju smanjivanja napetosti.
"Zanimljivo je da je, i pored Aneksa, američka kompanija MPRI sprovodila program 'Opremi i obuči'. Preko tog programa su Sjedinjene Američke Države opremale Muslimansko-hrvatsku federaciju tenkovima, oklopnim vozilima i automatskim puškama, što je pravdano uspostavljanjem pariteta u odnosu na snage Vojske Republike Srpske i Savezne Republike Jugoslavije. Time se, navodno, omogućilo vojsci Federacije BiH da oružano parira Srbiji i Republici Srpskoj", navodi Mlakar, za "Jutro na RT".
On dodaje da je tim programom u BiH ubačeno staro naoružanje, sa ciljem da se Amerikanci oslobode viškova zaostalih u Evropi. Prema njegovim rečima takvo oružje danas možemo videti SVO, ali sa Ukrajinske strane.
Mlakar ističe da je naoružanje u regionu prilično smanjeno jer se nakon 11. septembra 2001. godine smatralo da su svi ratovi u Evropi završeni, te je fokus tada prebačen na Avganistan i Bliski istok.
"Tada se verovalo da na Balkanu više nikada neće biti rata, pa se krenulo sa masovnom 'sečom' viškova naoružanja", ukazuje Mlakar.
Navodi da su tada stranci, pre svega Britanci i Amerikanci, plaćali ogromne sume novca kako bi se određeni fondovi oružja dodatno smanjivali.
"Pod vođstvom Borisa Tadića, 2003. godine zaustavljeni su procesi modernizacije kojima je bila planirana kupovina ruskog naoružanja", podseća Mlakar, ističući da je Srbija od te godine krenula u svojevrsni "puzajući" ulazak u NATO.
Srbija je 2006. primljena u Partnerstvo za mir, te su, kako objašnjava, i zbog toga, kao i usled raspada državne zajednice, vojni kapaciteti znatno umanjeni.
Mlakar ukazuje i na to da su spekulacije o navodnom "topljenju" tenkova u Srbiji netačne.
"Tenkovi kod nas ne mogu da se tope jer su izrađeni od složenih legura, ali su sečeni i prodavani u delovima", objašnjava Mlakar.
O dodaje da je Srbija takođe izvozila tenkove, pri čemu je jedan od najvećih kontigenata modela T-55 prodat Kambodži, koja ih je kasnije koristila u sukobu sa Tajlandom.
"Na taj način su smanjeni viškovi, a zadržani su operativni tenkovi M-84 i deo modernizovanih T-55. Od propisanih 1.045 tenkova, spali smo na svega 232. Nakon donacije Ruske Federacije 2019. godine, koja je izazvala talas nezadovoljstva u određenim krugovima, taj broj je porastao na 262", napominje Mlakar.
Gost RT Balkan naglašava da su trenutni vojni kapaciteti Srbije i dalje znatno ispod limita propisanih Aneksom. Uprkos tome, Sarajevo i Zagreb insistiraju na dopuni sporazuma kako bi se u njega uvela i kategorija bespilotnih sistema.
"Zahtevaju da se Srbiji precizno propiše koliko sme da poseduje bespilotnih letelica i dronova kamikaza jer, kako tvrdi jedan sarajevski analitičar, Srbija se naoružava neograničeno", ističe Mlakar, dodavši da se traži da ta dopuna važi isključivo za Srbiju, a ne za sve potpisnice.
Kada je reč o činjenici da Srbija i dalje ima znatno manje tenkova od propisanog broja, Mlakar kao glavni uzrok tome navodi "NATO reformatore".
"Iako imamo pravo na određeni broj tenkova, smatralo se da treba dobrovoljno da se dezoružamo kako bismo susedima pokazali da im ne pretimo", objašnjava Mlakar.
Kao glavnog krivca koji je u februaru 2015. godine pokrenuo priču o trci u naoružanju, Mlakar navodi tadašnjeg hrvatskog ministra odbrane, brigadira Antu Kotromanovića, koji je po struci tekstilni radnik.
"On je prvi izjavio da će Hrvatska nabaviti američke višecevne raketne sisteme sa raketama ATACMS kojima bi mogli da dosegnu Beograd. To je tačno, pod uslovom da se ti sistemi postave na samu granicu sa Srbijom", podseća Mlakar.
On ističe da je Srbija tada oštro reagovala i pokrenula razvoj sopstvenog raketnog sistema "Šumadija", dok je danas, prema njegovim rečima, stigla do nabavke sistema puls i kineske rakete CM-400.