Ratni komandant Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane (RV i PVO) tokom NATO agresije, general Spasoje Smiljanić, izjavio je za RT Balkan da su 24. marta 1999. godine, kada je Alijansa bez objave rata napala SR Jugoslaviju, skoro sve jedinice RV i PVO već bile premeštene na ratne lokacije, i da je urađeno sve što planirano za odbranu zemlje.
General ukazuje da su već 1997. godine, sa formiranjem tzv. OVK, počeli problemi i "uplitanja faktora sa strane", zbog čega se i očekivalo da do agresije dođe u bliskom vremenskom periodu.
Smiljanić podseća da je u oktobru 1998. godine nastupio kritičan momenat, kada se zemlja našla na samoj ivici rata, ali da je taj trenutak privremeno prevaziđen sporazumom Milošević–Holbruk i dolaskom verifikacione misije. Ističe da su početak 1999. godine doneo neuspeh pregovora u Rambujeu i Parizu, kao i slučaj Račak koji je poslužio kao navodni povod za napad.
"Pravi povod bio to što američka politika nije uspela da sprovede svoj plan na Kosovu — njegovo odvajanje od Srbije i stvaranje još jedne albanske države na Balkanu", konstatuje Smiljanić tokom gostovanja u emisiji Jutro na RT.
Napominje da se od oktobra 1998. godine očekivalo da može doći do agresije, i da su mnogo bili teži dani koji su prethodili napadu od samog početka agresije.
"Pravovremeno je iseljeno oko 70 odsto kritičnih materijalnih i ubojnih sredstava, goriva, rezervnih delova i opreme sa mirnodopskih na ratne lokacije", navodi Smiljanić.
Dan iščekivanja-24. mart 1999. godine
General ističe da je 24. mart 1999. godine bio dan iščekivanja, a u 19 časova i 41 minut prve krstareće rakete NATO snaga pale na Crni rt kod Bara u Crnoj Gori, na Kopaonik i Kačarevo kod Pančeva.
"Bilo je napeto, sa puno nervoze, i pitanja da li smo uradili sve da izbegnemo uništenje RVO i PVO, u prvom udaru kako je planirao (Vesli) Klark", kaže general.
Smiljanić navodi da je tadašnji komandant NATO-a Vesli Klark u svojoj knjizi "Moderno ratovanje", kasnije potvrdio da je planirao potpuno uništenje srpske PVO — oslepljivanje radara, uništenje raketnih jedinica i razaranje aerodroma.
"Od osamdeset napadnutih objekata u zemlji prvog dana agresije, 51 objekat je bio u strukturi RV i PVO", precizira general.
Posebno ističe da je prvog dana gađano šest raketnih jedinica PVO u rejonu Beograda i da ni jedna nije uništena, jer je svih šest bilo van mirnodopskih lokacija.
"Gađani su i mnogi drugi objekti ali, što je najvažnije, nijedan čovek te noći nije poginuo, a samo je jedan ranjen", kaže Smiljanić.
General iznosi podatke da su aerodrom Batajnica i avijacija pretrpeli velika razaranja te prve noći, u prvom udaru koji je izveden u dva talasa sa oko 200 aviona i 50 krstarećih raketa,.
"Uništeno je 10 aviona na aerodromu Batajnica, a 14 je lakše i teže oštećeno", precizira Smiljanić.
Neravnopravan rat
General navodi da su tokom bombardovanja osnovni ciljevi RV i PVO bili preživljavanje sa minimalnim gubicima u ljudstvu, da se zadrže tehnički gubici u opravdanim okvirima i da se postignu efekti u borbi protiv agresora. Prva dva cilja su, prema njegovim rečima, u potpunosti ispunjena.
"Tokom 78 dana bombardovanja poginulo je 39 pripadnika jedinica RV i PVO, što je desetinama puta manje od važećih operativnih kriterijuma", naglašava general, dodavši da je istovremeno teško ranjeno 45 ljudi.
Smiljanić posebno ukazuje na činjenicu da je mogućnost funkcionisanja RV i PVO kao sistema, kako u SFRJ tako i u SRJ, bila procenjena na svega 19 do 21 dan.
"Nijedna funkcija RV i PVO kao sistema nije prekinuta, i sve su bile aktivne svih 78 dana NATO agresije", napominje general.
On je izrazio zahvalnost svim pripadnicima RV i PVO, izdvajajući posebno "one iz logističkog ešalona koji su učinili sve da sa tako malo moći uradimo mnogo, a pre svega da sačuvamo ljude i znatan deo tehnike".
General napominje da su efekti dejstava prema agresoru bili skromni, ali i da vojska nije imala zvanične potvrde za sve što je evidentirano kao pogodak.
"Pored dva oborena aviona i dva teško oštećena F-117 - od kojih je jedan prinudno sleteo u Zagreb, a drugi u Sarajevo -mi nemamo zvanične potvrde za oboreni B-2 i pogođena još 36 druga vazduhoplova, jer se ti podaci čuvaju u najstrožoj tajnosti", pojašnjava Smiljanić.
On posebno ističe da su jedinice RV i PVO dale svoj maksimum boreći se, kako kaže, "štapom i kanapom protiv najjače sile sveta".
"Amerikanci su organizovali 100 lovačkih aviona, dok smo mi mogli da angažujemo svega 10. U prvom udaru NATO je angažovao ukupno 640 letelica, od kojih oko 400 borbenih. Do kraja rata taj broj je porastao na 1.050 aviona, sa oko 700 borbenih. To je bila ogromna sila, podvlači general.
Dodaje da je na SRJ bačeno ukupno 22.000 tona bombi, napominjući da je čak 5.900 tona eksplozivnih naprava različite vrste bilo usmereno direktno na snage i objekte RV i PVO, koji su "bili na težištu udara".
"Sistem RV i PVO je bio taj koji se suprotstavio tolikoj sili u jednom krajnje neravnopravnom ratu, u kome je agresor mogao stalno da obnavlja snage, dok mi za to nismo imali nikakvu šansu", zaključuje general Smiljanić.
Poraz "nevidljivog: Kako je pao F-117A
O obaranju ponosa američkog Ratnog vazduhoplovstva – taktičkog bombardera F-117A "noćni jastreb", general kaže da to nije bio "nevidljivi", već avion smanjene vidljivosti i radarskog odraza koji se mogao otkriti na različite načine, ali na manjim daljinama.
"Ovde je primenjen model koji se zasnivao na starom ruskom radaru P-18, metarskog opsega. Avion je otkriven dok je dejstvovao i vraćao se sa zadatka. Bilo je dosta muke i problema da se na njega dejstvuje zbog specifičnog odraza, ali je efikasna posada uspela da ga pogodi i obori", priča general.
To je, kaže, bio ogroman podstrek za sve pripadnike RV i PVO, ali i za celu vojsku i narod. Smiljanić podseća da su nakon toga pogođena još dva aviona F-117, koji su posle rata povučeni iz evidencije.
"Godinu ili dve kasnije obustavljena je njihova proizvodnja, što je direktna posledica poraza koji je ovaj avion doživeo na nebu SR Jugoslavije", naglašava general.