Odluka nije bila teška, naveo je bivši zvaničnik Alijanse, jer su Miloševićev tvrd stav i srpske akcije, poput "masakra u Račku", uverile sve saveznike NATO da je intervencija neophodna kako bi se sprečila "humanitarna katastrofa".
Naveo je i da će fantomska država postati članica NATO, kao i da deli vrednosti Alijanse i "doprinosi bezbednosti".
Ovo prepoznatljivo lice Alijanse ume sa rečima: u razgovoru sa novinarima citira Frenka Sinatru i Harija Trumana.
"Američki predsednik Hari Truman je rekao - ako želite prijatelja u Vašingtonu, kupite psa. Možda to važi za mene i Beograd - možda je jedini način da imam prijatelja u Beogradu, da nabavim psa", kazao je Šej, pre sedam godina, u intervjuu za Bi-Bi-Si na srpskom jeziku, a pomenuo je i da pre 1999. godine dolazio u Beograd.
Međutim, kada su u pitanju činjenice koje ne idu agresoru u prilog, Šej nije naročito glagoljiv, a navodnu neophodnost agresije na SRJ nikada nije doveo u pitanje. Štaviše, opet je ponovio da je ona bila nužna i opravdana.
Mora se priznati da je Džejmi Šej verovatno bio u pravu kada je pretpostavio da bi u slučaju da poseti Beograd ka njemu poletelo mnogo cigli.
Međutim, kada je reč o Prištini, bivši portparol Alijanse je tamo rado viđen gost i ne mora ni da razmišlja da kupi psa. Šej tamo ima mnogo vernih i odanih prijatelja: svojevremeno mu je jedan od albanskih univerziteta dodelio nagradu za "odlično vođstvo". Bivši komandanti zločinačke OVK, a kasnije politički predstavnici lažne države utrkivali su se da ga dočekaju.
Hašim Tači, Kadri Veselji i Ramuš Haradinaj upućivali su mu zahvalnost i nazivali ga "njihovim glasom u svetu".
Zahvaljivali mu i na kontinuiranoj podršci transformaciji tzv. kosovsko-bezbednosnih snaga u "vojsku".
Danas, 27 godina kasnije, možda je i više nego jasno da onome kome su Šej i slični prijatelji, neprijatelji nisu ni potrebni.
Jer, žrtve i posledice NATO agresije na SR Jugoslaviju su tabu tema u lažnoj državi. Čak i kada su u pitanju Albanci.
NATO avioni su se obrušavali i na kolone albanskih civila, pa je tako u selu Koriša kod Prizrena, 14. maja 1999. godine, poginulo 87 Albanaca, a 70 je ranjeno.
Dogodio se i napad na kolonu na putu Đakovica-Prizren u kome je stradalo između 61 i 75 Albanaca, a više od 100 je povređeno.
NATO je naknadno saopštio da je bila u pitanju "greška".
Predstavnici Alijanse nikada nisu precizirali kakva je "greška" u pitanju, tj. da li su umesto traktora usred dana videli tenkove ili su možda mislili da su to bili Srbi.
Albanska strana nije tražila izvinjenje: umesto vlastitim žrtvama, bavila se time kako da optuže srpske snage za njihovu smrt.
Slično je i danas. Između SAD i bivših albanskih vođa i komandanta tzv. OVK na snazi veoma jak zavet ćutanja.
Tako se u albanskom delu javnosti na KiM o posledicama bombardovanja i uticaju osiromašenog uranijuma se ne govori, iako su one očigledne: mnogi strani vojnici su oboleli od raka, neki su dobili i odštetu
Tokom prošle godine, samo do avgusta, zabeleženo je oko 1.100 novih slučajeva raka na KiM.
Albanski lekari govore o faktorima rizika kao što su genetika i zanemarivanje ranih simptoma bolesti, dok se o povezanosti upotrebe municije sa osiromašenim uranijumom i porastu broja obolelih od raka ćuti.