Svet se nije zaustavio 1999. godine. Planeta je nastavila da se okreće, satovi su nastavili da kucaju, a Ibar je nastavio da teče. I mi smo nastavili da se krećemo ubeđeni da je prošlost ostala iza nas, a za ljude koji su izgubili najmilije, to kretanje je izgubilo smisao. O bolu i sećanju na najmilije koji su ubijeni u NATO agresiji, 1999. godine, govorili su njihovi najbliži u specijalnoj emisiji posvećenoj 27. godišnjici NATO agresije na SRJ na televiziji RT Balkan.
"Bili su puno vezani jedno za drugo, jer mala je razlika između njih, pa su uvek imali istu temu za igranje, razgovor i za sve. Srđan je voleo da rasturi sve delove onih kola, ja sam mislila da će on biti mehaničar", istakla je Nada Milić u specijalnoj emisiji posvećenoj 27. godišnjici NATO agresije na SRJ.
Reči su izgubile značenje tog aprila kada je mladi oficir Srđan Milić smrtno ranjen na Kosovu i Metohiji. Njegova majka Nada navodi da su odmah seli u automobil i krenuli ka Kosovskoj Mitrovici, dodajući da kada su došli tamo (u bolnicu) samo su ih pustili da ga vide, jer je on, valjda, od detonacije odmah pao u komu.
"Nije imao ni rane, ništa. Kad gledaš, rekao bi da spava", objašnjava Milić i dodaje da je posle helikopterom prebačen u Beograd, ali da je 4. aprila preminuo.
Njegov brat blizanac, Boban, ni uprkos teškom gubitku koji je pretrpeo, nije mogao da ostane kod kuće dok njegov narod gine: bio je oficir sa Kosova i Metohije i nije hteo da ostavi ni svoje ratne drugove ni svoj narod.
Posle 10 dana, kako svedoči njihova majka Nada, sprovodio je kolonu vojske od Merdara prema Košarama i onda su naišli avioni i oni su se od njih krili, ali su ih gađali u nekom klancu.
"Poginuli su njih sedmorica. Izgoreli", navodi ona i dodaje da joj je sin Boban prethodno rekao da upali sveću i za njega, misleći na to da u njegovo ime upali sveću njegovom bratu blizancu Srđanu.
Marko Simić iz Novog Pazara je najmlađa žrtva: da li je dečak koji je tek prohodao bio pretnja za NATO? Sa njim je poginuo i njegov otac Vladan u poslednjem zagrljaju.
Dejan Simić, rođak, priseća se kako su bombe padale svuda, oni su ušli u kancelariju da bi se zaštitili od gelera.
"Vladan je držao Marka u zagrljaju, ni ta bomba ih nije razdvojila. Ja sam prvi prišao, uz pomoć nekih građana, da ih tražim da vidim gde su zatrpani, a onda su me sklonili da ne bih video ono što sam video kasnije. Meni je najteža slika ona kada su ih razdvojili, jednog i drugog u ćebad, da ih nose u bolnicu", kazao je Dejan Simić i dodao da nije mogao da ih prepozna.
Prisećajući se pokojnog rođaka Vladana Simića, kazao je da ga je ceo grad voleo, a govoreći o dvogodišnjem Marku, kazao je da je on ličio na svog oca i da je voleo da se igra u dvorištu i da je voleo alate.
"Nažalost, sva ta lepota i idila koju smo imali, prekinuta je u jednoj sekundi", navodi Dejan Simić.
Miroslav Medić, brat poginulog Siniše Medića, navodi kako je prekinuto 16 mladih života, a od njih 16, desetoro njih nije bilo ni oženjeno ni udato.
Neko je odlučio, svedoči Miroslav, valjda zato što je mnogo moćan i neće ni pred kim odgovarati da bombarduje zgradu televizije (RTS) za koju je znao da je svake noći u njoj između 150 i 160 ljudi.
Istakao je da njegov brat i još jedan kolega nisu pronađeni u ruševinama i nisu sahranjeni.
Miroslav je istakao da on i danas radi u zgradi u Abedarevoj ulici i da je radio i noć pre nego što je gađana.
Dijana Barać iz Novog Pazara je kao devojčica povređena u NATO bombardovanju, a iako je sama bila povređena, iz ruševina je morala da izvlači majku i baku.
"Ožiljak je deo mog identiteta koji je podseća na taj period šta se desilo i još uvek živi u meni taj podsetnik o mom životu", kaže ona.
A postoje ona imena koja su postala simboli i trajna opomena: iza njih stoje osobe koje je čekalo odrastanje i život koji je prerano ugašen.
Dok su nas gađali, navodi, njegovu porodicu i njega su zvali da ide u Republiku Srpsku i da ode iz Batajnice, ali da on to nije hteo.
"Danas bi ona imala 30 godina. Odem na groblje i pogledam onu sliku i kažem 'danas bi ona imala 30 godina'", kazao je otac Milice Rakić.