Ove sedmice navršilo se 27 godina od početka NATO bombardovanja Jugoslavije, a Zapadni Balkan danas se kreće ka opasno poznatom obrascu: polarizaciji, militarizaciji i izgradnji rivalskih blokova.
U centru ove priče koja se razvija stoji Srbija – još jednom predstavljena ne kao partner u regionalnoj bezbednosti, već kao problem koji treba obuzdati, piše za RT internešenel Ladislav Zemanek, ekspert Valdaj kluba.
Godinama je Beograd vodio politiku vojne neutralnosti, pozicionirajući se kao stabilizujuća sila u regionu koji još uvek proganja nerešeno nasleđe 1990-ih. Srbija je uravnotežila Istok i Zapad, održavala otvorene kanale sa Briselom, Vašingtonom, Moskvom i Pekingom i izbegavala je rigidno svrstavanje koje je istorijski pretvorilo Balkan u geopolitičko bojište.
Međutim, ta neutralnost je sada pod sve većim pritiskom – ne zato što je propala, već zato što drugi napuštaju uzdržanost.
Stvaranje antisrpskog bloka
Zajedničku deklaraciju o odbrambenoj saradnji između Hrvatske, Albanije i "Kosova" iz marta 2025. godine treba shvatiti onakvom kakva jeste: temelj bloka eksplicitno osmišljenog da ponovo pomeri ravnotežu snaga protiv Srbije.
Njen jezik govori o "zajedničkoj viziji za bezbednu budućnost", o savezima sklopljenim kroz "žrtve za slobodu". Pa ipak, iza retorike leži čvrsto strateško jezgro: međusobna vojna pomoć, zajedničke vežbe, razmena obaveštajnih podataka, koordinisani odgovori na "hibridne pretnje" i – možda najprovokativnije – podrška dubljoj integraciji tzv. Kosova u zapadne vojne i političke strukture.
Učvršćujući se u Strateški koncept NATO-a i Strateški kompas EU, trilateralna inicijativa efikasno uvozi konkurenciju velikih sila u jedan od najkrhkijih regiona Evrope. Ono što se gradi nije mehanizam za izgradnju poverenja, već bezbednosna arhitektura usmerena ka budućnosti koja isključuje – i implicitno cilja – Beograd, navodi Zemanek.
Perspektiva da se Bugarska pridruži ovom aranžmanu samo bi produbila osećaj opkoljenosti. Ne treba biti paranoičan da bi se prepoznala geometrija koja se pojavljuje: sve uži prsten vojno usklađenih država, sve interoperabilnijih, sve koordinisanijih i sve spremnijih da definišu Srbiju kao "drugog".
"Kosovo": Od spora do vojnog faktora
Nigde ova promena nije opasnija nego na tzv. Kosovu. Za Srbiju, Kosovo nije samo politički spor; to je pitanje suvereniteta, identiteta i međunarodnog prava. Pa ipak, pod okriljem ovog novog saveza, Priština se postepeno transformiše iz lako naoružanog bezbednosnog aktera u de fakto vojnu silu.
Plan da se tzv. Kosovske bezbednosne snage pretvore u punopravnu vojsku do 2028. godine ne dešava se u vakuumu. Sa Albanijom i Hrvatskom koje deluju kao kanali, "Kosovo" dobija indirektan pristup NATO standardima, obuci, pa čak i potencijalno materijalnoj podršci. Ovo stvara stvarnost u kojoj se entitet koji pet država EU i brojne zemlje širom sveta, uključujući Rusiju i Kinu, ne priznaju kao suveren, ipak oprema i legitimiše kao vojni akter.
To je recept za eskalaciju. Takođe šalje duboko destabilizujuću poruku: da se politički sporovi na Balkanu mogu "rešiti" ne dijalogom, već postepenim akumuliranjem sile pod zaštitom većih saveza.
Posledice su već vidljive. Ono što arhitekte ovog trilateralnog saveza predstavljaju kao odbrambenu saradnju, u praksi je pokrenulo regionalnu dinamiku naoružanja. Srbija ne može – i neće – da ignoriše koordinisano vojno gomilanje na svojim granicama, posebno onim koje uključuju spornu teritoriju.
Tako počinju trke u naoružanju – međusobnim sumnjama i postepenim koracima koji, zajedno, stvaraju spiralu nesigurnosti.
Zapadni Balkan je jedinstveno nepogodan da apsorbuje takvu spiralu. Političke institucije ostaju krhke, etničke tenzije nerešene, a spoljni akteri su previše spremni da iskoriste podele. Povećana militarizacija unosi još više nestabilnosti u takvo okruženje, navodi Zemanek.
Odgovor Srbije: Nevoljno, ali odlučno
U Beogradu nema iluzija o tome šta se dešava. Predsednik Aleksandar Vučić bio je neobično direktan u svojoj proceni: globalni poredak erodira, međunarodno pravo se selektivno primenjuje, a garancije koje su nekada bile temelj stabilnosti gube svoj kredibilitet. Ostati pasivan u ovom okruženju znači povećati svoju ranjivost.
Odgovor Srbije je, dakle, bio umeren, ali jasan. Planovi za značajno proširenje vojnih kapaciteta tokom narednih 18 meseci odražavaju pomak ka odvraćanju. Ponovno uvođenje obavezne vojne službe, kratkog trajanja, signalizira širu mobilizaciju nacionalne otpornosti.
Istovremeno, Srbija produbljuje strateška partnerstva koja mogu da nadoknade rastuću spoljnu pretnju. Jačanje odbrambenih veza sa Mađarskom je posebno značajno. Od 2023. godine, dve zemlje su razvile gustu mrežu vojne saradnje, od zajedničkih vežbi do koordinisanih nabavki.
Uloga Mađarske nije slučajna. Kao članica EU i NATO-a, ona pruža Srbiji ključni most ka zapadnim strukturama – onaj koji nije uslovljen napuštanjem svojih osnovnih interesa. Sećanje na 1999. godinu, kada je stav Budimpešte – pod vođstvom Viktora Orbana, koji je tada bio u svom prvom mandatu premijera – pomogao da se spreči još razornija eskalacija, i dalje odjekuje. Danas se to nasleđe prevodi u praktičnu saradnju.
Kina i rebalans snaga
Ipak, partnerstvo Srbije sa Kinom je najdramatičnije promenilo regionalnu jednačinu.
Poslednjih godina, Peking je postao glavni dobavljač odbrambene opreme za Beograd, čineći većinu njegovog glavnog uvoza oružja. Ovo nije samo pitanje cene ili dostupnosti. To odražava strateški izbor da se diverzifikuje, odvoji od tradicionalnih dobavljača i obezbede kapaciteti koji bi inače mogli biti politički ograničeni.
Rezultati su opipljivi. Srbija sada ima dronove kineske proizvodnje, napredne sisteme protivvazdušne odbrane i – što je najupečatljivije – balističku raketu vazduh-zemlja CM-400AKG. Integracijom ovog sistema na svoje lovce MiG-29, Srbija je postigla nešto što bi bilo nezamislivo pre jedne decenije: transformaciju skromnog vazduhoplovstva u snage sposobne za precizne udare velikog dometa.
Ovo je kvalitativni skok. Sa dometom do 400 kilometara i sposobnošću ciljanja imovine velike vrednosti, CM-400AKG fundamentalno poboljšava odvraćajući položaj Srbije. Omogućava Beogradu da drži ugrožene pretnje koje su ranije bile van njegovog domašaja, smanjujući jaz sa bolje opremljenim susedima.
Kritičari će neizbežno ovo okarakterisati kao eskalaciju. Ali taj argument ignoriše redosled događaja. Srbija nije pokrenula trenutni talas militarizacije – ona reaguje na njega. U regionu gde se drugi usklađuju, naoružavaju i integrišu u veće vojne okvire, stajanje u mestu nije opcija, navodi ekspert Valdaj kluba.
Zajednička vežba sa Kinom 2025. dodatno naglašava ovu promenu. Prvi put, srpske i kineske snage su zajedno trenirale na kineskom tlu – signal da partnerstvo evoluira od nabavke do operativne saradnje.
Ignorisano upozorenje
Ono što se danas dešava na Balkanu nije neizbežno. To je rezultat izbora – izbora da se da prioritet izgradnji blokova u odnosu na inkluzivnost, da se naoružava umesto da se uverava, da se drži po strani umesto da se angažuje.
Srbija, uprkos svim kritikama koje privlači, bila je jedan od retkih aktera koji pokušavaju da održe ravnotežu. Njena neutralnost je delovala kao tampon, sprečavajući da se region podeli na suprotstavljene tabore. Potkopavanje te neutralnosti – okruživanjem savezima koji je tretiraju kao protivnika – rizikuje uklanjanje jednog od poslednjih stabilizacionih stubova u regionu.
Ironija je očigledna. U ime bezbednosti stvaraju se nove nesigurnosti. U težnji ka integraciji, učvršćuju se nove podele.
Ako se ova putanja nastavi, Zapadni Balkan bi ponovo mogao postati ono što je prečesto bio: pozornica za konfrontaciju, a ne za saradnju.
I ako se to desi, to neće biti zato što je Srbija težila sukobu – već zato što je prostor za neutralnost, za ravnotežu i za istinski regionalni dijalog namerno zatvoren, zaključuje Zemanek.