Obračun sa Svetim Savom: Sin "Stevana" Nemanje koji se nije izjasnio kao Srbin

Četiri godine nakon prvog izdanja, knjiga "Moj Bog – Pitajte popa" Dragana Veselinova predstavljena je ove nedelje u Novom Sadu, u prostorijama Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine (NDNV). Više od knjige pažnju sa promocije privukle su iznete tvrdnje: da je svetosavlje naknadno konstruisano, da je Sveti Sava figura koja ne ispunjava ni osnovne kriterijume identiteta.

"Svetosavlje je izmišljeno tridesetih godina prošlog veka kao crkveno-političko opravdanje velikosrpske ideologije", rekao je Veselinov, prenosi portal "Autonomija info".

Dok novosadskoj publici otkriva ono što je davno poznato – da je pojam uobličavan u krugu Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta uz snažan uticaj Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića, nekadašnji političar i profesor političke ekonomije previđa mali problem – pojmovi, generalno, imaju tu osobinu da nastaju naknadno. Prosto rečeno, ni "renesansa" se nije zvala "renesansom" u 15. veku, pa to ne znači da ono što opisuje nije postojalo.

Povodom 850 godina od rođenja Svetog Save: Predstavljen zbornik radova u hramu na Vračaru

Predstavljajući svoju knjigu, pisanu kao zamišljeni dijalog sa sveštenikom, Veselinov insistira na tome da Sveti Sava "nikada nije rekao da je Srbin, niti da je pravoslavan".

Za razliku od hrvatskih kraljeva, mističnih bogumila ili bosanskih graditelja stećaka, a za razliku, izgleda, i od mnogih učesnika novosadske promocije knjige, Sveti Sava je bio veoma obrazovan i veoma pismen čovek koji je iza sebe ostavio brojne pisane dokumente, povelje, tipike, zakonopravila i dela umetničke književnosti u kojima se potpisivao kao prvi arhiepiskop, gle čuda, srpski ili srpskih zemalja. Čak i da ne ulazimo u sve ono što je sam napisao - za veoma određenu crkvu i određeni narod, srpski i pravoslavni, koje je kao takve i imenovao, već njegov potpis jasno pokazuje kako je sebe doživljavao. Verujte mu na njegovu pisanu reč, nije mislio da je Grk niti južni Sloven, koji igrom slučaja vlada srpskim zemljama niti hrišćanin opšte prakse koji se trenutno potpisuje kao pravoslavni arhiepiskop.  

Mnogo veći problem od toga što se to pravi da ne razume autor današnje knjige, jeste to što su to vrlo dobro razumeli osvajači ovih prostora, Turci. Koji su baš iz tog srpskog i pravoslavnog razloga spalili mošti Svetog Save na Vračaru, gotovo ritualno i pobedonosno kao završni čin porobljavanja jednog i određenog naroda - srpskog i pravoslavnog.

Na novosadskoj promociji svoje knjige, Veselinov je tvrdio i da Sveti Sava "nije osnovao nijednu školu", a kamoli da je bio rodonačelnik školstva. Nekadašnji profesor na beogradskom Fakultetu političkih nauka zamera Svetom Savi i to što nije opismenio svog oca, kojeg Veselinov ili autor izveštaja s konferencije pogrešno zovu – Stevan Nemanja.

Formalno gledano, Veselinov je u pravu – ne samo Sveti Sava, već nijedna srednjovekovna ličnost nije osnivala škole u savremenom institucionalnom smislu. Dakle, taj čovek, kojeg smo proizveli u sveca i kojeg slavimo kao školsku slavu, zaista se nije potrudio da raspiše tender za izgradnju škole i nazove je "Heroj Pinki", na primer. Sve što je Sveti Sava uradio jeste da je u manastirima, pre svega kroz Hilandar, Studenicu i Žiču, organizovao opismenjavanje i prepisivanje knjiga. Dakle, nije osnovao nijednu školu, već je osnovao – školstvo.

Miloš Obilić je terorista, Srbi su krivi za sve: Čemu bi Hag da uči našu decu?

Veselinov se nije zaustavio samo na Svetom Savi i svetosavlju, već se dotakao i Srpske pravoslavne crkve. 

"Politika SPC jeste tragedija ne samo zato što je etnofiletistička, već zato što je to politika rata i osvajanja, za koju se nikad ne izvinjava", kazao je ovaj kolumnista "Pobjede", a onda dodao i da se politika SPC "nada da će se osvetiti" Crnoj Gori zbog njene nezavisnosti. 

Kako tako ratoborna crkva ne može da se pohvali baš nijednim krstaškim ratom ili bar ratićem, masovnim pokrštavanjem, ubijanjem sveštenika i velikodostojnika drugih hrišćanskih crkava, nažalost, ne navodi se u ovom izveštaju. 

Kao što ne saznajemo ni da li je autor knjige u međuvremenu postao stručnjak za srpski srednji vek ili nam svoja saznanja prenosi kao "akademski građanin". Sa političke scene se povukao, kako se navodi u njegovoj biografiji na "Istinomeru", 2003. godine kada je podneo ostavku na mesto ministra poljoprivrede nakon što je njegov službeni vozač izazvao saobraćajnu nesreću u kojoj je poginula Katarina Marić. Dakle, ne govori nam kao političar. 

I drugi pisci, učesnici promocije, koju je moderirao Dinko Gruhonjić, pridružili su se ovakvim ocenama: Vidosav Stevanović govorio je o svom prelasku iz vernika u nevernika, kritikujući crkvu kao "prizemnu organizaciju" koja se bavi trgovinom, čega se on i svaki "intimni vernik" gadi, Svetislav Basara je govorio o "jeresi svetosavlja" i proročki nas upozorio da ćemo se "tek nagledati raznih zala", a Vuk Drašković povlačio je paralele sa vremenom uoči Drugog svetskog rata i ulogom verskih institucija u društvenim potresima rezimirajući da u današnjim crkvama ima mnogo satana.

Stručnjaci za medijavelistiku, teologiju i Srpsku pravoslavnu crkvu kao "majku svih zala", tako su nas podučili da ne verujemo onome što je napisano, nego njima. Jer ko bolje poznaje crkvu i njene marifetluke od bludnog sina. Biblijskog, naravno.