Ni desetak dana nije prošlo, a priča o Srbima sa Kosmeta koji su, da bi opstali u svojim kućama i na svojoj kosovskoj i metohijskoj zemlji, na očevini i dedovini, prinuđeni da uzmu državljanstvo i lične karte lažne, izmišljene, neprijateljske države, već je pala u drugi plan.
Zaboravljena je, gurnuta pod tepih. Nestala.
Tamo gde svako ostane sam sa svojom brigom, svojim nevoljama, svojim poniženjem.
I pred službenicima kod kojih je i nož pogača, koji imaju diskreciono, bolje reći apsolutno pravo da urade ovo ili ono, da odluče ovako ili onako.
Da izdaju "državljanstvo" i ličnu kartu ili to ne urade, da odbiju da izdaju radnu ili boravišnu dozvolu, da nekoga ostave bez prava da dalje ostane u svojoj kući, na zemlji na kojoj se rodio, da druge ostave bez posla, bez prava da se školuju, da se, kako im je volja ili ćef igraju sa tuđim sudbinama.
Priče iz tih hodnika, kancelarija, tamnih i mračnih, teško da će kad ugledati svetlo dana, pre će ostati kao duboke rane na dušama onih koji sa fasciklama papira ovih dana nestaju u hodnicima, kancelarijama kosovskih policijskih stanica, čekajući da im tamo bude rešena sudbina.
Ne znajući da im je sudbina, ustvari, odavno već rešena.
Kako je davno rekao jedan od kolega, gledajući Srbe kako po grobljima po Kosmetu traže spomenike svojih najmilijih, srećni kada ih nađu u šiblju, na to se svela sudbina, na to se svela sreća jednog naroda.
Tada srećni kad u šiblju nađu grob nekog svog, sada srećni kad dobiju ličnu kartu i "državljanstvo" lažne države.
I "kosovsko" državljanstvo, papir na kome potpisom potvrđuju da priznaju lažnu državu i lična karta na kojoj, umesto da su Srbi, piše da su nekakvi "Kosovari", samo su, potvrđuju mi, ponavljaju, ovih dana poznanici, prijatelji sa Kosmeta, još jedna je od priča koje će brzo pasti u zaborav, ako se to već i nije desilo.
I, sem toga, osim ponekog sporadičnog teksta po portalima, da li se neko od sunarodnika pomenutih dečaka, pobunio, pitao šta je sa Albancem koji je ranio dečake, da li je osuđen, da li je pravda zadovoljena, da li su dečacima zarasle rane? Da li to nekoga interesuje?
Posle koliko dana su i Milorad i njegova priča pali u zaborav, gurnuti pod tepih i ko se danas uopšte seća da je Milorad, četvrtu ili petu godinu i dalje trune u zatvoru? Ili, kod se danas još seća Slađana Trajkovića iz Severne Mitrovice? Zna li se šta o njemu? Zaboli li koga, sem Slađanovih ćerki i supruge srce za njim? Da li je koga briga? Druge mučenike koji trunu po zatvorima od Prištine do Istoka da i ne spominjemo. Pominje li ih neko sem najbliže rodbine?
Istog dana kada je osuđen, Duško je, sem od njegove familije i bliskih prijatelja, odmah zaboravljen. Ili, seća li se neko danas, koliko je trajala, koliko je bila aktuelna, koliko brzo je pala ne sedmu stranicu portala, priča o onom Srbinu iz Paralova koji je stričevim kolima pošao u Bujanovac po lekove dementnom ocu, pa umesto da ga puste preko onog što mi zovemo "administrativnim prelazom", tamo je dobio batine, a albanski policajci, usput su mu psovali "srpsku majku", pa su i on i dementni otac završili sa lisicama na rukama. Vezani. Kako je samo brzo i ta priča pala u zaborav! Kako je ispričana, tako je zaboravljena. I šamari, i poniženje, i psovanje "srpske majke".
Da li je iko u centralnoj Srbiji, dok smo svi ćutali pred tim vestima, o ponižavanju Srba, makar u sebi opsovao, stegao pesnicu, zaškripao zubima? Da li mu se skupila muka u želucu, dole, ispod srca? Ili više ni za to nismo sposobni?
"Bilo bi mi drago kada bi neko danas, na godišnjicu Pogroma, napravio anketu među srednjoškolcima, studentima u centralnoj Srbiji i pitao ih znaju li ko je Zlatibor Trajković, ili, ko je bio i kako je ubijen monah Hariton? Ne verujem da bi više od pet odsto, možda ni toliko, ni dva odsto naših mladih znalo ko su ovi ljudi, kako su postradali. Ali, nisu oni za to krivi, krivi smo mi što im nismo ispričali", predložio mi je pre neki dan, na godišnjicu Pogroma prijatelj iz Severne Mitrovice.
Podsećanja radi, Zlatibor Trajković prebijen je a zatim i zapaljen, živ je izgoreo 17. marta 2004. godine u Kosovu Polju.
Monah, otac Hariton kidnapovan je od strane UČK sredinom juna 1999. godine, nekoliko dana pre dolaska KFOR-a na KiM. Njegovo obezglavljeno telo nađeno je posle 13 meseci na albanskom groblju u selu Tasus kraj Prizrena. Glava monaha mučenika nije nađena ni do danas.
Pre koji mesec objavljeno je da je za poslednje četiri godine Kosovo i Metohiju napustilo 20 odsto Srba od onog što je tamo u međuvremenu ostalo.
Objavljeno je i da je na Kosmetu od 437 sela, zaseoka i naselja u kojima su do 1999. živeli Srbi, najmanje 312, a verovatno mnogo više, etnički očišćeno. Da tamo više nema srpskog uveta. Kako objavljeno tako je i zaboravljeno. Nikoga ni duša da zaboli.
Već istog dana ove vesti zatrpane su drugim, svežim, o ratu na Bliskom istoku, o ratu na domaćoj estradi, o ratu u domaćim rijaliti programima.
A uz to, idu i godišnji odmori. Hoće li letovališta po Bliskom istoku biti dostupna ili neće?
Od onih 20 odsto Srba koji su tiho otišli sa Kosova i Metohije, dobar deo stigao je u Srbiju.
Neupućeni čitalac, na osnovu komentara po društvenim mrežama, lako bi mogao doći do zaključka da su sa Kosova i Metohije pobegli od vrućih kolača, da su sa Kosmeta stigli sa milionima u džepovima, da su u Srbiji pokupovali vile, da im ništa ne nedostaje, da su sami tako hteli, a ne da ih je neko naterao.
Prosto, ovde nisu dobrodošli.
"Šta treba uraditi da se situacija promeni? Odgovoriću pitanjem: Ima li smisla bilo šta nabrajati dok je Briselski sporazum na snazi, a put Srbije i dalje slepo vezan za Evropsku uniju? Ništa neće krenuti nabolje dok ne stanemo ispred ogledala i pogledamo sebi u lice, stavimo obe ruke na glavu i upitamo se šta to radimo, ali iskreno. Mi, sami sebe – ne neko drugi. U ovakvoj situaciji, na svetskom nivou, čini se nikada nije bilo jasnije kojoj se strani treba prikloniti, i ko štiti naše nacionalne interese, ali, ponoviću, prvo sami sebe treba da udarimo po glavi ne bi li se pameti dozvali – vlast (nevezano u čijim je rukama), oni koji planiraju da vlast eventualno postanu, i sam narod srpski. Od nas sve zavisi", zapisala je pre koji mesec u "pismima sa Kosova" novinar Janja Gaćeša.
Na drugom mestu, u jednom od pisama citira blaženopočivšeg patrijarha Pavla:"Kosovo i Metohija nije samo pitanje srpske teritorije. Pre i iznad svega, to je pitanje našeg duhovnog bića, jer smo se sa Kosovom i Metohijom rađali, rasli, živeli i sazrevali kao ličnosti i narod, živeli i umirali sa kosovskim zavetom. Zato je pitanje Kosova i Metohije toliko životno, psihološki i duhovno-mistički vezano za svakog od nas. Dobro to znaju silnici ovoga sveta i upravo žele kolektivno da povrede i kazne pravoslavni srpski narod; žele da ga slome i satru, da od njega naprave bezobličnu masu, da mu oduzmu srce iz nedara… Pokoravajući se Hristovoj volji i nauci, mi obelodanjujemo njihovo bezakonje, njihovo licemerstvo, po mnogo čemu slično onom Pilatovom pranju ruku u krvi Pravednika."
"Gde je kraj puta kojim smo pošli i kojim nezaustavljivo napredujemo? Hoćemo li stati, makar pred strahom od Boga ako ne od poštovanja prema živima", pita me prijatelj sa Kosova i Metohije. Ne priča, a znam da se lomi, da ode sa Kosova i Metohije, ostavi sve, ili da pogne glavu, pogazi zavet i ode po kosovsku ličnu kartu.
Znam da je bliži prvom rešenju, ako tu rešenja uopšte ima. Umesto priče o tome, citira mi Njegoša: "Pleme moje snom mrtvijem spava, nada mnom je nebo zatvoreno, ne prima mi plača ni molitve".
Onda ga zaguše suze.