Dan pošto su NATO zločinci u Grdeličkoj klisuri bombardovali putnički voz na liniji Beograd – Solun, s predumišljajem ubili najmanje 15 ljudi, a tačan broj nikada nije utvrđen, američki general Vesli Klark, tada komandant NATO snaga u Evropi izjavio je da se radi o "nesrećnom incidentu", pa je zbog toga "i pilotu, i posadi, i svima njima žao".
Bilo im je toliko žao da su još skoro 70 dana nastavili da bombarduju Srbiju, ubijaju decu, ruše mostove, zgrade, puteve, seju osiromašeni uranijum.
Bilo im je toliko žao da onaj nesrećnik, nečovek sa ljudskim obličjem Džejmi Šej i dan-danas tvrdi da je bombardovanje Srbije bilo opravdano, kako su Srbi dobili šta su zaslužili.
Kao odgovor dvojici neljudi, u Grdelici, na mestu stradanja nevinog naroda, stoji danas spomenik sa kratkom i jasnom porukom – "Ne treba se bojati ljudi nego neljudskog u njima!".
Pametnom dosta.
Bio je ponedeljak, 12. aprila, drugi dan Vaskrsa u Srbiji kada je na mostu preko Južne Morave u Grdeličkoj klisuri napadnut putnički voz broj 393 prepun naroda, porodica koje su za veliki praznik putovali do rodbine, vraćali se kućama. Dve rakete pogodile su drugi i treći vagon, pretvorile i metal i drvo i ljude u njima u prah i pepeo. Oni koji su preživeli, bili u drugim vagonima, mogli su posle samo da svedoče o bestijalnom, zločinačkom orgijanju sile nad nedužnima.
U ostacima vagona nađeno je devet leševa poginulih, ostaci još četiri ljudska tela. Kondukteri iz voza svedočili su da je u ta dva vagona bilo najmanje 50 ljudi, sve civili, ni jednog jedinog vojnika, makar na putu na odsustvo ili sa odsustva u jedinicu.
Istina je da se za neke od poginulih niko nije interesovao, niko ih nije tražio jer su stradale čitave porodice.
Voz koji je u dane mira saobraćao od Beograda do Soluna, tog 12. aprila trebalo je da ide samo do stanice Ristovac. Sa niške stanice krenuo je sa 15-ak minuta zakašnjenja, rat je uveliko trajao, zločinci su sa devet, deset ili 12.000 metara besomučno bombardovali Srbiju, koji dan ranije na Torniku, na Zlatiboru ubili su trojicu nedužnih mladića koji su prethodne noći slavili rođendan.
Šest dana ranije u Aleksincu je ubijeno petoro, dva dana kasnije 70 Albanaca sprženo je u NATO masakru na putu Prizren – Đakovica, desetoro ljudi ubijeno je u Prištini, širom Srbije bombe su padale i na strateške objekte, ciljeve, ali su stradali i civili, na ulicama, u autobusima, na mostovima, u bolnicama...
Tačno u 11 sati i 39 minuta, kada je lokomotiva stupila na most na Južnoj Moravi, sa NATO aviona F-15E ispaljena su četiri projektila, dva su pogodila voz, dva drumski most u blizini. Od siline udara, od kompozicije su se odvojili lokomotiva i prvi vagon, drugi i treći su sprženi, četvrti je ostao zalepljen za šine.
Uz ciničnu izjavu, kako je, eto, i njemu i pilotu i svima njima žao, general Klark koji dan kasnije, bez trunke kajanja ispričao je novinarima da se "voz kretao previše brzo", da pilot nije mogao da opozove projektil koji je već ispaljen. Dodao je, pravdajući teški zločin, da je prva raketa ispaljena sa velike daljine i da pilot nije bio u prilici da vizuelno prepozna voz. Ma koliko neverovatno zvučalo, objašnjavao je još da je pilot, "shvatajući da je voz pogođen ali verujući da još uvek može da završi misiju ispaljivanjem još jednog projektila na most preko koga je prošao voz", u prolazu ispalio još jednu raketu koja je - takođe pogodila voz.
Za NATO generala, drugi pogodak u vagon pun ljudi bio je tek - "neoprezni incident" u kome se "voz kretao u području cilja, skrivajući se u dimu prvog pogotka".
Za njega to je bila samo "jedna od onih stvari za žaljenje koje se dešavaju za vreme kampanje" a sve zbog toga što je "pilot imao manje od sekunde da reaguje".
"Žaljenju" zbog bestijalnog ubistva desetina ljudi, nekoliko meseci kasnije, pridružio se i Džon Hamr, visoki američki zvaničnik, zamenik sekretara za odbranu, koji je, govoreći u Kongresu SAD, rekao da oni "nikada nisu želeli da unište voz ili ubiju ljude u njemu", da su samo hteli da unište most i da "žale zbog incidenta".
Ubrzo je pokrenuta široka akcija da se opravda ono što se opravdati ne može. Iz komande NATO u javnost je pušten video snimak sa kamere na avionu, koji je trebalo da potvrdi Klarkove reči kako pilot nije imao ni sekundu da reaguje i opozove ispaljivanje rakete. Ispostavilo se, međutim, da je snimak predočen javnosti ubrzan barem tri ili četiri puta!
Čak je i nemački list "Frankfurter Rundšau", u januaru 2000. godine izašao sa tvrdnjom da je video klip iz Grdelice ubrzan više puta u odnosu na realnu brzinu "kako bi se stvorio pogrešan utisak brzine voza". Nemački list kasnije je ustanovio da je snimak prikazan javnosti ubrzan 4,7 puta.
Isti list je januara 2000. posle svojih istraživanja objavio da je pilot, odnosno oficir za upravljanje raketnim sistemima prvog aviona koji je pogodio most "imao 40 sekundi vremena da naredni bombarder izvesti o tome da se na mostu nalazi voz, čime je novi napad mogao biti izbegnut". Mogle su biti spasene desetine života, ali, nisu.
Kasnije je organizacija Amnesti internešenel u jednom od svojih izveštaja navela da je američka avijacija ubrzani snimak objasnila "tehničkom greškom" koja je otkrivena mesecima kasnije. Gore pomenuti Džejmi Šej imao je takođe objašnjenje, novinarima je ispričao da su se "trake tokom kampanje ubrzavale kako bi olakšale gledanje". Prevedeno na srpski, snimci su ubrzavani kako bi zapadno gledateljstvo, zavaljeno u fotelje, što više uživalo gledajući kako NATO ubija Srbe.
Ni tu, međutim, nije bio kraj lažima, sramoti, pokušajima da se relativizuje zločin. U maju 1999. godine, dok su bombe na Srbiju uveliko padale, Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju uspostavio je komitet čiji je cilj bio da ustanovi da li je tokom NATO bombardovanja bilo kršenja međunarodnih normi, pravila ratovanja. U finalnom izveštaju, što se tiče ovog "slučaja", Karla del Ponte bila je mišljenja da je napad na voz pun civila bio – "srazmeran"!
"Mišljenje komiteta je da je most bio legitiman vojni cilj. Putnički voz nije bio namerno ciljan. Osoba koja je kontrolisala bombe, pilot ili oficir sistema naoružanja, ciljao je most, i usled veoma kratkog vremena, nije uspeo da prepozna dolazak voza dok je prva bomba bila u letu. Voz je bio na mostu kada je most naciljan drugi put i dužina mosta je oko 50 metara... Mišljenje komiteta da informacija u odnosu na napad sa prvom bombom ne daje dovoljno veliku osnovu da bi se započela istraga", stoji u pomenutom izveštaju.
Na sramotu ili na čast potpisinicima. Mada, nema kod njih ni sramote ni časti, to su za njih nepostojeće kategorije.
Za ratni zločin u Grdelici, bestijalno, s predumišljajem ubistvo nevinog naroda, više desetina ljudi niti je ko odgovarao niti će odgovarati.
Punih 27 godina traje drugo ubistvo pobijenih na mostu preko Južne Morave. Pravde nema ni za njihove porodice.
Punih 27 godina nema odgovora na pitanje da li piloti, oni koji su pritisnuli taster, otpustili rakete sa svojih aviona, ubili svesno, svesni posledica, ikada pomisle na žrtve, koliko su mladih, starih, koliko su njihovih snova, želja, nadanja ubili onaj dan u Grdelici?
Grize li ih savesti, sanjaju li spržena tela? Ili, možda ne? Jer, da bi čoveka grizla savest, on prvo mora da bude čovek, a zatim i da ima ono što se zove savest.
Ana Bjeletić iz Leskovca i Ivan Marković iz Vladičinog Hana bili su venčani tek nekoliko meseci ranije. Leskovački novinar Milan Momčilović pisao je pre desetak godina kako su njih dvoje neraskidivim nitima bili povezani od prvog dana upoznavanja na fakultetu sve dok ih 12. aprila 1999. godine NATO raketa nije spržila u vagonu voza u Grdelici.
Ana je bila odličan đak, pobeđivala na okružnim i republičkim takmičenjima iz matematike i hemije, Ivan se aktivno bavio košarkom, bio odličan student, vojsku služio 1992. godine na Plitvicama... Oboje su diplomirali hemiju kao odlični studenti, upisali postdiplomske studije – Ana biohemiju, Ivan organsku hemiju, zaposlili se kao istraživači, iznajmili stan u leskovačkom naselju Dubočica...
Ana je volela cveće, ispričao je Momčiloviću Anin otac Žarko Bjeletić. Nekoliko dana pred tragediju čitala je knjigu Mome Kapora "Smrt ne boli".
Koji dan pred tragediju Ivan je dobio poziv za mobilizaciju, po Anu i Ivana trebalo je da dođu Ivanovi roditelji, njih dvoje ipak su krenuli vozom. Ana nije morala da putuje, želela je da bude uz Ivana dok ne obuče uniformu... Kad je stigla vest o bombardovanju voza, Žarko, Anin otac koji ih je otpratio do stanice, uzalud ih je tražio po bolnici, nije ih bilo među ranjenima. Sahranjeni su na groblju u Vladičinom Hanu.
Ni 27 godina kasnije nema preciznog popisa žrtava Grdelice niti će ga kada biti. Imenom i prezimenom utvrđeno je 15 žrtava. Posle zločina, tragedije, forenzičari su se suočili sa teškim mukama, zbog razorne moći projektila, oslobođene termičke energije, tela pobijenih nije bilo moguće identifikovati, malo je mogla da pomogne i DNK analiza, mnoga tela bila su tek pepeo...