Godinu ili dve pre Briselskog sporazuma, pa i na sam dan kada je potpisan, sever Kosova i Metohije, činilo se svima koji su tamo i zakoračili, privirili, a kamoli onima koji su tamo živeli – bio je neosvojiva tvrđava.
Srbi iz enklava, iz geta južno od Ibra dolazili su u Severnu Mitrovicu, u Zvečan, u Leposavić ili u Zubin Potok, u Lešak i Sočanicu da se, kako su govorili "nadišu vazduha", da "par sati uživaju u slobodi", a onda da se vrate u svoja sela, u svoja geta na jugu, u kojima se živelo teško i preteško.
Putevima severa patrolirale su snage KFOR-a, za prištinske specijalce, Rosu je tada bila još u povoju, kretalo se sa formiranjem još nekih specijalnih jedinica, magistrale od Južne Mitrovice preko Rudara do Leposavića, Leška i Jarinja, preko Zubinog Potoka do Brnjaka bile su zabranjena zona.
Godinu ili dve pre Briselskog sporazuma, Severna Mitrovica bila je svojevrsna tvrđava. Srpski deo grada severno od Ibra branjen je na reci i bio je odbranjen.
Najteži dani na mostu bili su 17. marta 2004. godine uveče i 18. marta, kada su hiljade Albanaca iz pravca južnog dela Kosovske Mitrovice pokušali da preko mosta uđu u severni deo grada, kada su na par stotina metara od mosta ubijeni Jana Tučev i Borivoje Spasojević.
Nisu prešli most, grad je odbranjen. Za cenu niko nije pitao.
Na mostu su septembra 2011. godine postavljene velike barikade. Ubrzo posle toga, stotine Albanaca sa juga pokušali su da se probiju do severnog dela grada, ali je zahvaljujući snagama KFOR-a, Euleksa, ali i kosovskoj policiji to sprečeno.
U leto 2011. nepune dve godine pre Briselskog sporazuma, Severna Mitrovica i Zvečan, Zubin Potok i Leposavić bili su poprište epskih scena. Sirena za uzbunu u Severnoj Mitrovici bila je znak da se hiljade građana, samo koji minut posle zvučnog signala upute prema Dudinom kršu, prema Glavnom mostu na Ibru, prema raskrsnici u Bošnjačkoj mahali, prema Jagnjenici, Zupču, prema magistrali kroz Leposavić...
Činilo se tada da nema sile koja može srušiti i ugušiti taj otpor.
Jula 2011. godine jedinice ROSU iz Prištine krenule su u zauzimanje punktova na Jarinju i Brnjaku koje su do tada kontrolisale snage KFOR-a. U noćnoj prepad vožnji ka Jarinju, stigli su do Leposavića i tu su zaustavljeni na barikadi. Oni koji su stigli na Jarinje, prebačeni su helikopterom OS Hrvatske u sastavu KFOR-a, na Brnjaku došlo je do pucnjave, putevi na severu bili su neprohodni posle postavljanja niza barikada.
Mesec dana kasnije ponovo su kod Jarinja postavljene barikade, kriza je trajala punih 11 dana, završena je privremenim sporazumom o režimu na administrativnim prelazima. Ljudi su na barikade išli punog srca, uvereni da nešto mogu promeniti, da vredi suprotstaviti se, da je u pitanju borba za slobodu, dostojanstvo...
Niko nije ustuknuo ni kada je septembra 2011, blizu groblja na Jarinju došlo do sukoba Srba sa pripadnicima Kfora. Međunarodne snage koristile su gumene metka ali i bojevu municiju pa je 118 Srba ranjeno, sedmorica su imala teže povrede. Ostalo je zabeleženo da je paljba trajala 45 minuta. Poljana iznad kontrolnog punkta na Jarinju bila je tog dana prava ratna zona, čaure i tragovi krvi bili su na sve strane, ali niko od Srba nije ustuknuo ni pitao za cenu.
Krajem oktobra te godine, KFOR je započeo uklanjanje barikade u mestu Jagnjenica kod Zubinog Potoka kojom je bio preprečen jedan od puteva između Zubinog Potoka i Kosovske Mitrovice. Okupio se veliki broj Srba, došlo je do sukoba, KFOR je upotrebio suzavac, barikada nije uklonjena.
Te 2011. na pregovorima Beograda i Prištine postignut je sporazum o slobodi kretanja preko administrativnih prelaza, Beograd je prihvatio da Prištini da kopije podataka katastra i matične knjige, Beograd je prihvatio kosovske carinske marke, pečat "Carina Kosova", doneta je odluka o integrisanim graničnim prelazima na severu Kosova i Metohije.
Sredinom 2012. nove barikade su podignute u mestu Rudare. Usledila je akcija KFOR-a na uklanjanju, Srbi su potisnuti preko mosta na Ibru prema Zvečanu, čula se pucnjava, trojica Srba su ranjeni, neke kuće blizu mosta su izrešetane.
U međuvremenu, Srbi sa severa su, pokušavajući da spreče instaliranje kosovske policije i carine, zapalili Jarinje. Činilo se u tim danima i mesecima, godinama, da nema sile koja može srušiti srpsku tvrđavu Sever.
"Srpski Alamo", pisalo je kasnije na barikadi u Rudaru.
Nedeljama su tog vremena Srbi protestovali na Jarinju, spavali pod šatorima pokušavajući da spreče izgradnju integrisanog prelaza. Posle su ih ubedili da će sve biti u redu, Srbi su se povukli, integrisani prelaz je uspostavljen, danas je tamo, ma koliko to teško bilo reći i prihvatiti – granica!
Briselski sporazum Beograda i Prištine od 19. aprila 2013. predvideo je formiranje Zajednice srpskih opština sa nadležnostima u oblastima kao što su obrazovanje, zdravstvo, lokalni ekonomski razvoj i urbanizam, uz sopstvene organe upravljanja.
Kada sam 19. aprila te godine, uveče pozvao Olivera Ivanovića, pitao očekuje li skoro formiranje ZSO i šta bi to moglo da donese Srbima na KiM i na severu posebno, proročki mi je rekao:
"Neće to skoro..."
Sporazum je doneo i integraciju policijskih struktura na severu Kosmeta u jedinstveni kosovski sistem uz to da komandant regionalne policije za sever bude Srbin, kao i integraciju pravosudnih organa u kosovski pravni okvir kroz jedinstven sistem sudova i tužilaštava...
To je pisalo i tako je tumačen Briselski sporazum.
Trinaest godina kasnije svako, od Srba na severu, sada u jednom velikom getu, do Srba u malim getima južno od Ibra, do Srba u Srbiji, u skladu sa polaznom tačkom može da tumači šta je kome doneo a šta odneo Briselski sporazum.
Činjenice su ipak neumoljive.
Prema poslednjem popisu koji je obavila Priština, onom od pre tri godine u Dečanu je ostalo dvoje Srba. U Đakovici 15, u Glogovcu ni jedno, u Dragašu 17, u Kačaniku šestoro, u Južnoj Mitrovici 18, mada, koliko se zna, tamo živi samo sveštenik sa svojom porodicom. U Suvoj Reci ostalo je, navodno, 14 Srba, u Štimlju nema ni jednog jedinog, u Uroševcu 23, u Vučitrnu 207, u Mališevu šest, u Juniku, tvrde, jedan, u Mamuši dvojica...
U opštini Gračanica u kojoj je prema popisu iz 2011. godine živelo 7.209 Srba i 2.474 Albanaca, Albanci su prema tom popisu – većina. Sada je u ovoj opštini 8.623 Albanaca i 8.560 Srba. Za 13 godina, od popisa do popisa, broj Albanaca u Gračanici povećan je za 248 posto, a broj Srba samo za 18 odsto. Albanci polako ali sigurno otkupljuju kuće i imanja sve bliže centru Gračanice.
U opštini Novo Brdo 2011. godine bilo je 3.524 Albanaca i 3.122 Srba, sada je Albanca 3.801 dok je Srba ostalo tek 606.
Kosovska agencija za privatizaciju raspisala je pre koji dan konkurs za davanje u zakup 14 lokala od kojih je većina u strogom centru Severne Mitrovice. Veći broj lokala na šetalištu u najstrožem centru tog grada već su zauzeli Albanci koji istrajavaju u biznisu, iako Srbi u te lokale ne ulaze.
Pitanje je dana ili meseca, možda godine kada će većinu lokala u centru Severne Mitrovice, ili možda sve, preuzeti komšije iz južnog dela grada, biće dovoljna još dva tri konkursa prištinske agencije.
Preuzimanje, otimanje biznisa od Srba i davanje u ruke Albancima samo je, međutim, vrh ledenog brega, ogledalo u kome se najbolje vidi stanje srpske zajednice na severu 13 godine od Briselskog sporazuma.
Institucije Republike Srbije, sem školstva i zdravstva, odavno su preuzete, ugašene, integrisane. I škole i bolnice već su pod baražnom vatrom, pre koji dan zatvorene su ambulante u selima Banje i Suvo Grlo u opštini Istok, sa škola u tim selima skinute su ćirilične table.
Srbi koji rade u školama i bolnicama žive pod svakodnevnom presijom, očekivanjem da im policija upadne na radna mesta i da ih pohapsi.
Što se ćirilice tiče, ona je na putevima Kosmeta ostala jedino na jednoj srušenoj srpskoj kući na putu Pećka Patrijaršija – Visoki Dečani. Nazivi ulica u Gračanici su na albanskom i na latinici.
Za ovo 13 godina, nestalo je sa puteva vozila sa KM ili PR tablicama, nema više ni vožnje kola sa tablicama gradova centralne Srbije uz ovlašćenje. Srbi koji nemaju kosovska dokumenta, da bi opstali na dedovini moraju da uzmu prištinske lične karte na kojima piše da su Kosovari, da potpisom priznaju lažnu državu.
Srpski studenti koji iz centralne Srbije dolaze na Kosmet da studiraju moraju da se prijave za boravišnu dozvolu.
Penzioneri po penzije i radnici koji primaju plate od Republike Srbije po novac moraju u centralnu Srbiju jer je dinar na Kosmetu zabranjen.
Teško je prebrojati koliko je Srba u međuvremenu pohapšeno po KiM, 25, 26 ili 27 godina posle rata i optuženo za ratne zločine uz dva svedoka Albanca koji su se zločina, naprasno prisetili posle dve i po decenije.
Šta je bila namera, cilj, a šta rezultat Briselskog sporazuma, danas može da definiše svako za sebe, ono što je svakom ko ovih dana i priviri na sever i više ne jasno jeste da je i taj deo Kosmeta okupiran.
Pre 13 godina, slika albanskih specijalaca kako patroliraju šetalištem u Severnoj Mitrovici ispod spomenika Knezu Lazaru bila bi ravna viđenju vanzemaljaca. Danas je ta slika uobičajena, ona je sastavni deo života Srba u tom gradu.
Gradovi severa, putevi, raskrsnice, ulice, danas su preplavljeni prištinskom policijom, ljudima pod oružjem i pancirima, službenicima lažne države od kojih većina ne zna jezik domaćeg stanovništva.
Ono drugo, svakodnevna maltretiranja, ponižavanja, poput šamaranja Srbina prelazu Bela Zemlja pre koji dan, više niko i ne pominje.
Lomljenje krstova i spomenika, otvaranje grobnica po srpskim grobljima širom Kosmeta više i nije vest. Ko se još seća njiva i livada koje su otete Srbima u Leposaviću ili Zubinom Potoku na kojima su u međuvremenu izgrađene vojne i policijske baze za prištinske snage represije nad Srbima.
Sve ovo je ram za sliku prilika u kojima žive Srbi na Kosovu i Metohiji 13 godina posle Briselskog sporazuma. Ram izgleda tako a slika u ramu, zaslugama raznih mešetara sve je mutnija, tamnija, teško je razaznati šta ona sve prikazuje.
"Mi nemamo kud nego da se suprotstavimo teroru", pričali su ljudi na poslednjim srpskim barikadama na severu u zimu 2022.
Čitav decembar narod je proveo pod šatorima na Rudaru. Kiša, sneg, mraz, ledeni severac niz Ibar. Tri i po nedelje vatra u metalnim buradima nije ugašena.
Prethodno, na sastanku u Raški, jedan od ovdašnjih Srba rukovodstvu Srbije doslovce je rekao:
"Ako se povučemo sa barikada, ako ih uklonimo, loviće nas kao zečeve..."
Posle se pokazalo da je bio sasvim u pravu. Počeo je lov na Srbe koji traje do dan danas.
Kakve ovo veze ima sa Briselskim sporazumom?
Taj odgovor, sve su prilike mora ili će morati da da svako pojedinačno.
Od onih koji su ga potpisali, promovisali, podmetnuli, pomogli sprovođenje, do onih čijih se života tiče.