Bivši predsednik Crne GoreMilo Đukanović, čovek koji će ostati upamćen po tome da je pokušao da uništi Srpsku pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori i manastir Ostrog upiše u katastar, ali je na tome "slomio zube" i pao sa vlasti, "otvorio je dušu" u višesatnom intervjuu uoči 20 godina od nezavisnosti Crne Gore, odnosno od raspada zajedničke države sa Srbijom.
Govorio je kako niko od međunarodnih faktora nije podržavao nezavisnost Crne Gore, ali se Podgorica pripremala i stvarala "kritičnu masu podrške obnovi nezavisnosti Crne Gore u crnogorskoj javnosti".
I dok je pričao kao se borio da (sa)kupi glasove, prisetio se i reči Stiva Henkea, američkog profesora, specijaliste za finansije, koji ga je savetovao: "Moraćete da pređete preko jednog visokog mosta ispod kojeg je nabujala reka. Ako padnete, niko vas neće preterano žaliti, ako pređete preko tog mosta, svi će vas dočekati kao da su jedva čekali da vas vide".
Tako je Milo, koristeći metafore, pričao o velikom borbi za nezavisnost, a i ptice na grani znaju da je jedva, uz sva razna sredstva, namakao 55,5 odsto glasova, te i danas dobar deo države okreće glavu ka Beogradu. Jer, prirodne i bratske veze je teško pokidati.
"Verujem da je velikosrpski nacionalizam bio okidač koji je doveo do ratova na prostoru eks Jugoslavije i kojima je okončana jugoslovenska politička kriza", rekao je u svom maniru Đukanović.
Kako je rekao, "kada su vlasti u Beogradu shvatile da je Jugoslavija izgubljena, u hodu su se prestrojavali na novu platformu".
"Ako više nema Jugoslavije, onda ćemo pokušati da na njenim ruševinama izgradimo veliku Srbiju. Crna Gora je u tom metežu, zahvaljujući neiskustvu i zaslepljenošću jugoslovenstvom, propustila da na vreme registruje tu promenu i mislim da je to u značajnoj meri uslovilo početna nesnalaženja i neke pogrešne odluke. Svih tih grešaka i zabluda smo se brzo oslobađali, ali su posledice ostajale. Moje greške su moje, ja sam ih svestan i zbog toga sam se, već 2000. godine u Cavtatu, izvinio i Hrvatskoj i hrvatskim građanima", posipao se pepelom Đukanović, govoreći o njegovim ranijim stavovima o napadu na Dubrovnik.
Rekao je da "nije srećan zbog takvih izjava".
Sa završetkom NATO bombardovanja smatrao je "da nema više mesta lažnoj nadi da se stvari mogu popraviti".
"Imali smo novi rat koji Slobodan Milošević pokreće potpuno iracionalno protiv najmoćnije alijanse u istoriji čovečanstva - NATO saveza, samo zato da bi na platformi sukobljavanja sa međunarodnom zajednicom mobilisao podršku domaće javnosti", rekao je za televiziju E.
Na pitanje da li se tokom političke karijere makar jednom pitao šta će mu sve ovo, rekao je: "Ne jednom, a ne ni previše puta".
Govorio je i o razlikama između njega i nekadašnjeg predsednika Crne Gore Momira Bulatovića.
"Deo naših razlika je bio i u našim ličnostima. Ja sam uvek bio skloniji tvrđim političkim formulacijama. On je, kako sam razmišljao kasnije o njemu, ipak bio bezrezervno vezan za Jugoslaviju, da ne bude grubo, na način koji je nedovoljno sagledavao interese Crne Gore. On je bio iskreno privržen ideji Jugoslavije bez preduslova i bez alternative", rekao je Đukanović.
U intervjuu je hvalio slovenačkog političara Milana Kučana, a lepo je pričao i o Franji Tuđmanu.
"Crna Gora nije imala takvog oslonca za donošenje veoma teških odluka, jer se tada prilično iznenada, revolucionarno, na njenom čelu našla jedna nova generacija ljudi, bez dovoljno, ne samo političkog, nego i životnog iskustva. Mislim da je u tome dobar deo razloga za određene greške koje je Crna Gora učinila u tim prvim 90-im godinama, tokom rasplamsavanja jugoslovenske političke krize", kazao je.
Podsetimo, Đukanović je bio tada deo te nove generacije ljudi "mladih, lijepih i pametnih", ali je kasnije okrenuo ćurak naopako. U međuvremenu je okrenuo leđa i svom bliskom saradniku Svetozaru Maroviću, koji je u Crnoj Gori osuđen zbog malverzacija, a njegovo izručenje iz Srbije Podgorica i dalje traži.