Potpisivanjem Kumanovskog vojno-tehničkog sporazuma 9. juna 1999. godine okončani su vazdušni napadi NATO snaga na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju i stvoreni uslovi za raspoređivanje međunarodnih snaga na Kosovu i Metohiji. Dvadeset sedam godina kasnije, ovaj dokument ostaje jedna od najvažnijih prekretnica za Srbiju i dalji tok prištinskog pitanja.
Vojno-tehnički sporazum, između predstavnika Vojske Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije sa jedne strane i vojnih predstavnika NATO-a sa druge, potpisan je 9. juna 1999. godine u Kumanovu. Sporazum je usledio nakon 78 dana vazdušnih napada NATO-a na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, započetih 24. marta 1999. godine, i predstavljao je osnov za prekid neprijateljstava i povlačenje jugoslovenskih vojno-policijskih snaga sa KiM, piše "Kosovo onlajn".
Njime su definisani rokovi i način povlačenja, uspostavljanje Kopnene zone bezbednosti širine pet kilometara i Vazdušne zone bezbednosti širine 25 kilometara, kao i raspoređivanje međunarodnog bezbednosnog prisustva u južnoj srpskoj pokrajini. Dan nakon potpisivanja sporazuma, Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija usvojio je Rezoluciju 1244, kojom je uspostavljen međunarodni civilni i bezbednosni okvir za KiM.
Na osnovu te Rezolucije formirani su UNMIK i KFOR, koji su preuzeli odgovornost za bezbednost i administrativno upravljanje KiM tokom prelaznog perioda. Prve jedinice KFOR-a ušle su na KiM 12. juna 1999. godine, čime je započelo novo poglavlje u istoriji pokrajine.
Za jedne, Kumanovski sporazum predstavlja dokument koji je zaustavio rat i sprečio dalje ljudske žrtve. Za druge, on je označio početak procesa koji je doveo do dugotrajnog međunarodnog protektorata i kasnijih političkih sporova oko statusa Kosova i Metohije. Ipak, među većinom učesnika tadašnjih događaja postoji saglasnost da je njegova najvažnija posledica bio prekid ratnih dejstava.
Nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije Branko Krga ocenio je, govoreći za Kosovo onlajn, da je "ključan benefit sporazuma bio prekid rata", ističući da su njime stvoreni uslovi za zaustavljanje daljih sukoba. Jedan od potpisnika sporazuma, general Obrad Stevanović, više puta je ukazivao da se pojedine odredbe dokumenta tokom godina različito tumače i da su određene protivrečnosti prisutne i danas.
Bivši ministar spoljnih poslova SRJ Živadin Jovanović smatra da su Kumanovski sporazum i Rezolucija 1244 zaustavili rat, ali da nisu sprečili kasnije stradanje i raseljavanje srpskog stanovništva. Nekadašnji komandant Prištinskog korpusa Vojske Jugoslavije Vladimir Lazarević isticao je da u Kumanovu nije potpisana kapitulacija, već sporazum kojim je okončan sukob i regulisano povlačenje snaga. Bezbednosni izazovi koji su usledili nakon juna 1999. godine pokazali su da potpisivanje sporazuma nije značilo i kraj međuetničkih tenzija.
Posle povlačenja srpskih snaga i dolaska međunarodnih misija usledio je talas nasilja nad Srbima i drugim nealbanskim zajednicama, pa je u mesecima posle završetka sukoba veliki broj Srba, Roma, Goranaca i drugih nealbanaca napustio KiM zbog pogoršane bezbednosne situacije. Tokom 1999. i 2000. godine je posebno napeto bilo u Mitrovici, gradu koji je podeljen na severni i južni deo i tako postao simbol podele između srpske i albanske zajednice.
Most na Ibru više puta bio je poprište sukoba, protesta i pokušaja prodora iz južnog u severni deo grada, zbog čega je KFOR često intervenisao kako bi sprečio šire incidente. Bezbednosni izazovi nisu bili ograničeni samo na KiM.
Formiranjem Kopnene zone bezbednosti stvoren je prostor u kojem su se ubrzo pojavile naoružane grupe albanskih ekstremista koje su pokrenule pobunu na području Preševa, Bujanovca i Medveđe. Delovanje OVPMB dodatno je zakomplikovalo bezbednosne prilike na jugu centralne Srbije tokom 2000. i 2001. godine. Najteži udarac procesu normalizacije dogodio se u martu 2004. godine.
Povod za izbijanje nasilja bile su neproverene informacije o utapanju trojice albanskih dečaka u reci Ibar, za šta su pojedini mediji i politički akteri optužili Srbe. U danima koji su usledili širom Kosova i Metohije izbili su masovni neredi i napadi na srpske sredine.
Tokom dvodnevnog nasilja poginulo je 19 ljudi, povređeno više od 900 osoba, dok je više od 4.000 Srba i drugih nealbanaca napustilo svoje domove. Uništeno je ili teško oštećeno više od 900 kuća i 35 crkava i manastira Srpske pravoslavne crkve. Martovski pogrom predstavlja jedan od najtežih bezbednosnih događaja na KiM nakon završetka rata i često se navodi kao dokaz da međunarodne misije nisu uspele da obezbede zaštitu svih zajednica.
Naredne godine donele su nove političke promene. U Prištini su postepeno jačale privremene institucije samouprave, dok je pitanje konačnog statusa KiM ostalo u središtu međunarodnih pregovora. Proces je kulminirao 17. februara 2008. godine, kada su institucije u Prištini jednostrano proglasile nezavisnost.
Beograd je taj potez odbacio kao protivpravan i nastavio da se poziva na Rezoluciju 1244 kao važeći međunarodnopravni okvir. Uprkos brojnim političkim promenama tokom proteklih 27 godina, Kumanovski sporazum ostao je jedan od temeljnih dokumenata koji regulišu prisustvo međunarodnih snaga na KiM.
Njegove odredbe i danas predstavljaju osnov za mandat KFOR-a, koji nastavlja da deluje u skladu sa Rezolucijom 1244. Ocene Kumanovskog sporazuma i dalje su različite: dok jedni ističu da je njime zaustavljen rat i sprečeno dalje stradanje stanovništva, drugi ukazuju da nije uspeo da obezbedi trajnu bezbednost za sve zajednice niti da spreči kasnije sukobe, progon stanovništva i političke sporove.
Ipak, bez obzira na različita tumačenja njegovih posledica, ostaje činjenica da je sporazum potpisan u Kumanovu 9. juna 1999. godine označio kraj jednog rata i početak novog političkog i bezbednosnog poretka na KiM, čije posledice traju i danas.