Mihael Martens, novinar "Frankfurter algemajne cajtunga" (FAZ), i ranije je postavljao politički duboko motivisana pitanja, stavljajući se u ulogu pre zastupnika nemačke politike, pre nego u ulogu novinara koji postavlja u profesionalnom smislu suvisla pitanja. Dobar primer za to, jeste intervju Mihaela Martensa sa Aleksisom Ciprasom iz 2013. godine, koji je prekinut posle petog pitanja i oko osam minuta razgovora, zbog neumesno formulisanih pitanja.
"Poluprofašisti" i firer sa onoga sveta
Martens je Ciprasa, naime, pitao šta je mislio kada je, u junu 2012. godine, rekao da su vladajuće stranke, Nova demokratija i PASOK "ponizile grčku zastavu i predale je Angeli Merkel". Cipras je ljutito odgovorio da nikada nije rekao tako nešto i prekinuo intervju.
Nakon neuspelog intervjua, služba za odnose sa medijima Sirize prosledila je imejl "Frankfurter algemajne cajtungu" u kojem je navedeno da je Martens daleko prekoračio granice novinarske etike, jer je u obzir uzimao glasine, izjave trećih strana i neproverene informacije. U imejlu je naglašeno da se Cipras osećao primoranim da prekine intervju, pošto ne daje intervjue bulevarskoj štampi.
Martens je potom pokušao da se pozove na snimak sa mitinga u Atini i jedno od saopštenja Sirize. Objavio je i deo snimka razgovora sa Ciprasom, ali je priznao da sagovornik ima pravo da odbije da govori u intervjuu.
Na kraju se pokazalo da Cipras jeste rekao nešto slično na mitingu, ali je ono što je zaista bilo sporno u tom razgovoru bio, zapravo, celokupan Martensov pokušaj da disciplinuje sagovornika u pravcu "političke korektnosti".
Martensa je tokom razgovora sa Ciprasom, naime, zanimala karikatura, objavljena u listu "Avgi", koji je glasilo Sirize, a na kojoj je prikazan Adolf Hitler kako "sa onog sveta" telefonira Angeli Merkel, pitajući je, u neverici, da li će zaista dati novac Grčkoj, na šta mu ona odgovara da neće i da Grčka, svejedno, već duguje novac Nemačkoj.
Martens je Ciprasa pitao da li se zaista smeje "takvim stvarima", nakon što ga je prvo pitao da li je on (Cipras) duhovit čovek, na šta mu je sagovornik odgovorio da nije video karikaturu, ali da veruje da u satiri ne sme da bude cenzure. Martens ipak nije odustajao.
"Postoje brojne izjave – vaše, članova vaše stranke, ljudi bliskih vašoj stranci i sindikalnih lidera koji su povezani sa vašom strankom, ili se smatraju bliskim Sirizi – o četvrtom rajhu koji želi da dominira ili kolonizuje Grčku. Drugi Papandreua ili sada Samarasa nazivaju grčkim Kvislingom. Da li verujete da je to jezik koji politički lideri u Evropi treba da koriste 2013. godine?", pitao je Martens, a Cipras je odgovorio da takve političke stavove ne zastupaju ni Siriza ni list "Avgi".
Martens ga je potom upitao zašto se, onda, umiljava "poluprofašstičkim" strankama, kakva su "Nezavisni Grci", na šta mu je Cipras odgovorio da ni tu nije dobro informisan, jer se ne možete "poluprofašističkom" nazvati stranka koja je zastupljena u skupštini i koja ima jasno demokratsko prisustvo u politici.
"Čak i ukoliko se ne slažemo sa njihovim stavovima o čitavom nizu pitanja, niko nema pravo da 'poluprofašističkom' naziva stranku koja zastupa politički ispravan stav prema gospođi Merkel. I zamolio bih vas da promenite formulaciju svojih pitanja", doslovno je rekao Cipras, nakon čega je usledilo pomenuto pitanje o "predaji grčke zastave Angeli Merkel" i prekid intervjua.
Kako je Martens medijski anulirao tvrdnje Daniele Matijević?
Martens nije samo pokušao da propiše Ciprasu "jezik" kojim politički lideri u Evropi "treba da koriste 2013. godine", ni da za "poluprofašističku" proglasi parlamentarnu stranku. On se pročuo i u pokušajima da u medijskom smislu kompromituje i anulira sve informacije koje je u knjizi "Mogla bih da živim sa paklom" objavila pripadnica Bundesvera Daniela Matijević 2010. godine, nakon boravka u misiji na Kosovu i Metohiji.
Martens je u opsežnom novinarskom poduhvatu pokušao da relativizuje ili pobije sve tvrdnje koje je u svojstvu svedoka događaja sa lica mesta iznela Daniela Matijević, u vezi sa nasiljem albanskih terorista nad Srbima i njihovom decom.
FAZ o Račku izveštavao iz Budimpešte
Premda je "Frankfurter algemajne cajtug" predstavljen kao list slobodoumnih nemačkih poslovnih krugova koji se zalaže za očuvanje i jačanje demokratskog poretka i socijalne tržišne privrede u Nemačkoj, purističkog duha i "nezavisnog" delovanja, uz naglašenu "slobodu pojedinca u otvorenom društvu", "slobodno mišljenje" i "slobodu izražavanja", analizirajući izveštavanje ovog lista za vreme sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, ako je uočiti njegov primarni antisrpski karakter.
Događaji u Račku ili Srebrenici u "Frankfurter algemajne cajtungu" predstavljani su banalno, propagandno, bez stvarne analize i uzimanja u obzir argumenata druge strane.
Nemački istraživač Jirgen Elzeser, na primer, navodi izveštaje o tome kako su zapadni mediji prikazivali Račak, uključujući izveštavanje novinara "Frankfurter algemajne cajtunga" Matijasa Riba.
U jednom od intervjua, Elzeser čak navodi da je "Matijas Rib u 'Frankfurter algemajne cajtungu'" otišao još mnogo dalje: pisao je o odsecanju glava i izvađenim očima. Izveštavao je o tome tako podrobno kao da je video leševe u Račku. Pri tome se u to vreme nalazio u Budimpešti", naveo je Jirgen Elzeser čije intervjue i knjigu "Kriegslügen. Der NATO-Angriff auf Jugoslawien" (2004), u kojoj jasno navodi da je izveštavanje "Frankfurter algemajne cajtunga" deo šireg transatlantskog medijskog aparata koji je potisnuo međunarodno pravo u korist jednostranog delovanja NATO alijanse, bez mandata Saveta bezbednosti UN, svakako treba čitati i citirati.
Nacistički koreni "uglednog" lista
Ali, odakle potiču medijski motivi, kao što je pitanje Mihaela Martensa koje sugeriše ubijanje Rusa i ruskih vojnika, Martensov pokušaj propisivanja Aleksisu Ciprasu kojim političkim jezikom ima da govori 2013. godine ili izveštavanje Matijasa Riba o Račku iz Budimpešte, kako to tvrdi Jirgen Elzeser?
Odgovor bi mogao da bude znatno jednostavniji nego što se, možda, očekuje, ali i otrežnjujući sa aspekta evropskih mitova u Srbiji.
"Frankfurter algemajne cajtung" osnovan je 1949 godine. Romantizovana istorija ovog ista navodi da su "osnivači" lista petorica novinara, na čelu sa Erihom Velterom.
Četvorica "osnivača", među kojima je i Velter, bili su ranije deo redakcije "Frankfurter cajtunga", lista koji je, zbog jednog spornog teksta o Ditrihu Ekartu, Hitlerov režim zabranio.
Ali, iza ove "antinacističke" fasade, iza imena petorice novinara, kriju se nemački poslovni krugovi, odnosno najpoznatije nemačke kompanije koje su kapitalom i vlastitim angažovanjem podržavale nacistički režim i njegovu politiku.
Posredi su poslovni krugovi koji jesu bili stubovi poražene nacističke Nemačke, ali sa svojim kapitalom nisu bili i sami poraženi. Vrlo brzo su, potpuno abolirani, nastavili sa poslovanjem u novim, "demokratskim" usovima.
Kako je zaista osnovan "Frankfurter algemajne cajtung"?
Ti nacistički poslovni krugovi su, zajedno sa organizacijom WiPoG (Wirtschaftspolitische Gesellschaft von 1947) stvarni osnivači "Frankfurter algemajne cajtunga", a ne petorica novinara, koji su, da se "vlasi ne dosete", istaknuti kao fasada lista pred čitaocima i maskirovka stvarnih interesa finansijera.
Jedan od direktora lista vrlo otvoreno je, uostalom, saopštio da je "Frankfurter algemajne cajtung" list koji bi mogao da se suprotstavi brojnim sindikalnim novinama i koji bi probleme posmatrao "sa strane preduzetnika".
Među članovima nacističke partije Adolfa Hitlera, koji su potom osnovali "Frankfurter algemajne cajtung", bili su, pored mnogih ostalih, na primer, Valter Dikerhof i Hugo Henkel, kao i kompanija "Kontinental" koja je takođe bila ekonomski stub nacističke Nemačke.
Možda antisrpske i antiruske stavove novinara tog ista treba tražiti i u ovim okolnostima.