Ime Nikolaja Nikolajeviča Rajevskog Mlađeg zauvek je povezano sa rusko-srpskim bratstvom, ruskim dobrovoljačkim pokretom iz 1875. godine i istorijom oslobođenja Srbije, piše Jevgenij Baranov, direktor Ruskog doma u Beogradu.
Kako navodi u autorskom tekstu za "Politiku", desilo se da je sećanje na Rajevskog iz svesti Srba postepeno istisnuo njegov književni dvojnik, grof Aleksej Vronski iz romana Lava Tolstoja Ana Karenjina.
Po tradiciji se smatra da su Rajevski i Vronski međusobno povezani, jer se upravo Rajevski neretko uzima kao mogući prototip Tolstojevog lika. Tako je nastao paradoks da je jedan stvarni čovek otišao u rat da se bori za slobodu i pobedi, dok je onaj drugi iz književnog sveta tamo tražio smrt.
Rezultat je bio da je poginuo Rajevski, koji nije nameravao da umre, dok je upravo Vronski ostao da živi u svetskoj kulturi.
Nikolaj Nikolajevič Rajevski je poticao iz čuvene ruske vojničke kuće. Njegov deda, general Nikolaj Nikolajevič Rajevski, bio je junak Otadžbinskog rata protiv Napoleona 1812. godine. Njegov otac bio je blizak prijatelj Aleksandra Puškina, general i osnivač Novorosijska. Rajevski mlađi je nastavio porodičnu tradiciju, ali je njegov životni izbor bio poseban — otišao je u Srbiju kao dobrovoljac da bi učestvovao u borbi braće po veri protiv Osmanskog carstva.
Potpuno oslobođenje hrišćanskih naroda doneće Rusko-turski rat 1877-1878. godine, ali već početkom leta 1876, i pre nego što je on počeo, u Srbiju je počelo da pristiže na stotine ruskih oficira i dobrovoljaca. Oni nisu doživljavali pomoć Srbima kao karijerni napredak ili avanturu, već kao moralni dug. Rajevski se istakao kao jedan od najprimetnijih predstavnika tog pokreta koji je tada zahvatio čitavu Rusiju. Za Srbe on nije bio samo strano vojno lice, već čovek koji je svesno i apsolutno nesebično podelio njihovu sudbinu.
Nikolaj Rajevski je poginuo u borbi za Golo Brdo kod Gornjeg Adrovca 20. avgusta (2. septembra) 1876. godine. Imao je svega 36 godina. Kako svedoče njegovi savremenici, lično je predvodio napad i našao se tamo gde se vodila najžešća bitka. Njegova smrt je potresla ruske i srpske ratnike, ali i čitavu Rusiju. Nakon objavljenog izveštaja o njegovoj junačkoj pogibiji, naglo je počela navala drugih dobrovoljaca na srpski front.
Uz Rajevskog mnogi stručnjaci vezuju i lik grofa Vronskog. Lav Tolstoj je stvorio junaka koji je nosio u sebi crte ruskog oficira, čoveka iz visokog društva i učesnika balkanske kampanje. Vronski se uputio u Srbiju nakon tragedije Ane Karenjine da bi, kako to izgleda čitaocu, tamo našao smrt. Stvarni Rajevski nije otišao da umre, već da ratuje — da se bori, komanduje i pobedi. Upravo se u tome sastoji glavna razlika između istorijske ličnosti i književnog lika, piše Baranov.
Međutim, njihove granice su u srpskoj kulturi sećanja veoma razuđene, jer je Vronski postao svetski poznat junak, dok su sa imenom Rajevskog upoznati pretežno istoričari, vojnici, proučavaoci rusko-srpskih odnosa i, naravno, meštani Gornjeg Adrovca, koji već vek i po predano čuvaju uspomenu na svog ruskog heroja. Tako je književni lik počeo da zaklanja čoveka čija sudbina nije bila ništa manje dramatična, a pritom je bila zasnovana na stvarnom činu i ličnoj odgovornosti.
Rajevski je ovaplotio najbolje osobine ruskog oficira i dobrovoljca iz 19. veka: junaštvo, čast, verno služenje, izlaganje opasnosti radi onih kojima je pritekao u pomoć. Zato se on može smatrati ne samo za nacionalnog heroja Rusije i Srbije, već i za simbol celokupnog ruskog dobrovoljačkog pokreta.
Uspomena na njega danas se ovaploćuje i na jedan nov, vidljiv način. U drevnom manastiru Sveti Roman iznad mesta gde počiva srce ruskog junaka biće postavljen spomenik Nikolaju Rajevskom, rad čuvenog ruskog vajara, akademika Akademije umetnosti Rusije Ajdina Zejnalova. Ovaj velelepni spomenik spaja u jedno stvarnu istoriju, visoku umetnost i duhovno sećanje dvaju naroda.
Ne samo da će srce stvarnog junaka ostati u Srbiji zauvek, već i uspomena na čuvenog književnog lika koji je vezan za njegovo ime. Rajevski i Vronski su ovde nerazdvojni, ali nisu konkurenti u pravom smislu reči. Jedan pripada istoriji, a drugi književnosti. Jedan je napravio podvig, a drugi je postao simbol tragične sudbine. Vronski je ugradio ime Rajevskog u svetsku kulturu, ali je upravo Rajevski dao tom imenu moralnu dubinu.
Spomenik u manastiru Svetog Romana, kao i crkva Svete Trojice koju je porodica junaka izgradila na mestu njegove pogibije, mogu i moraju da postanu ne samo mesto tuge i pokloništva, već i važan centar evropskog turizma, hodočašća i kulturnog dijaloga.
Srbiji tek predstoji da nauči kako da koristi ovu jedinstvenu baštinu u punoj meri, koja spaja kapitalan roman Tolstoja, uspomenu na ruskog heroja sa istorijom borbe Srba i živom tradicijom bratstva dvaju naroda.
A ako je Vronski zauvek ostao u večnosti kao čovek koji je tražio smrt i nije je našao, onda Rajevski treba da nam ostane u sećanju kao čovek koji je svesno odabrao život, dužnost i pobedu, ginući u borbi za njih, zaključuje Jevgenij Baranov.