Gotovo istovremeno sa vešću da su dvojica albanskih policajaca koji su pretukli Srbina sa KiM Nenada Raškovića posle jednomesečne suspenzije vraćeni na posao, iz Beograda je stigla vest da je Albanac sa Kosova i Metohije Osman Seljmani, koji je uhašen u julu ove godine, pušten iz pritvora u Beogradu.
On je uhapšen zbog optužbi da je 14. juna 1999. godine, u naselju u Prištini, u saradnji sa nekoliko pripadnika tzv. Oslobodilačke vojske Kosova, lišio života bračni par Vladimira i Persu Stanisavljević, a sada se vratio na KiM. Ovim je nastavljena praksa da srpsko pravosuđe pušta osumnjičene pripadnike terorističke OVK za zločine nad Srbima, a koje je policija prethodno uhapsila.
Sa druge strane, zatvori na KiM puni su Srba koji se terete za navodne ratne zločine i to uglavnom bez dokaza. Prema nezvaničnim podacima, oko 150 Srba je u albanskim kazamatima.
Dok se oni bore da dokažu nevinost, što je pred albanskim sudovima gotovo nemoguće, osim u slučaju kada se ispostavi da su uhapsili pogrešnog Srbina, a ne onog kojeg traže. I u ovom slučaju Dragan Ristić (77) je bio preko godinu dana bio u pritvoru, dok se dokazivalo da je on Dragan, a da traže Dragoljuba.
Arbnor Spahiu, bivši pripadnik specijalne policije tzv. Kosova uhapšen je u junu 2025. godine zbog sumnje na "teško ubistvo" u Banjskoj, a pušten je na slobodu 21. novembra. Sa druge strane, Srbi optužene za Banjsku, sud u Prištini je osudio na doživotne kazne zatvora (Vladimir Tolić i Blagoje Spasojević) odnosno 30 godina (Dušan Maksimović).
Hazir Haziri (77), Albanac sa Kosova i Metohije pušten je u januaru iz pritvora u našoj zemlji. On je bio u pritvoru od 8. septembra prošle godine, kada je uhapšen na administrativnom prelazu Merdare, a zbog sumnje da je sa nekoliko članova tzv. OVK učestvovao u ubistvima srpskih civila.
Albanac Sadik Duraku uhapšen je 17. aprila 2024. godine na prelazu Batrovci, pušten je na slobodu oktobra 2024. On ima i britansko državljanstvo, a uhapšen je na graničnom prelazu između Hrvatske i Srbije u Batrovcima, pod optužbom za ratne zločine 1999. godine. Njegova porodica i britanski advokati su tvrdili da su dokazi slabi i da je on u Ujedinjeno Kraljevstvo stigao kao azilant pre navodnih zločina.
Bivši pripadnik tzv. OVK Mithat Ložani uhapšen je 5. februara 2026. na Batrovcima. Srpski MUP ga je teretio da je u operativnoj zoni Dukađini učestvovao u napadima, otmicama i ubistvima pripadnika srpske vojske i policije. Nakon skoro tri meseca istražnog pritvora, pušten je 29. aprila.
Braća Džemajl i Baškim Emini uhapšeni su i pušteni u avgustu 2025. Dvojica braće uhapšena su na graničnom prelazu između Srbije i Mađarske pod sumnjom da su 1999. godine kidnapovali i ubili osobu srpske nacionalnosti. Nakon svega nedelju dana, pušteni su na slobodu.
Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova, UKP, Službe za otkrivanje ratnih zločina uhapsili su Avnija Ćenaja (1973) u novembru 2025. godine zbog postojanja osnova sumnje da je za vreme oružanih sukoba na AP KiM, kao pripadnik tzv. OVK izvršio krivično delo organizovanje grupe i podsticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina.
"Osumnjičeni je tokom aprila 1998. godine pristupio lokalnom štabu tzv. OVK za selo Romaja, opština Prizren i kao pripadnik 138. brigade Agim Ramadani učestvovao u napadu na karaulu Košare tokom 1999. godine", saopštio je tada MUP.
No, u februaru ove godine, on je pušten na slobodu.
Bivši pripadnik terorističke OVK Mithat Ljožani pušten je na slobodu aprila ove godine.
On je uhapšen 5. februara na prelazu Batrovci. Kako je tada rečeno u Ministarstvu unutrašnjih poslova, tereti se da je tokom 1998. i 1999. godine, kao pripadnik terorističke OVK učestvovao u napadima na srpsku policiju i vojsku.
"Kao pripadnik takozvane Oslobodilačke vojske Kosova – Operativna zona Dukađini, najpre je prošao selektivnu obuku, a nakon toga učestvovao u terorističkim napadima usmerenim na pripadnike MUP Republike Srbije i Vojske Jugoslavije. Kao pripadnik te grupe, kojom je komandovao Ramuš Haradinaj, učestvovao je u otmici i masakriranju policijskih službenika", navedeno je u MUP-u.
Matrica pritiska EU i Zapada
Kada srpska policija uhapsi nekoga od Albanaca pokreće se mehanizam ustaljenog scenarija. Priština odmah tuži Beograd Evropskoj uniji i zemljama Kvinte i kreće pritisak na našu zemlju, koja, jasno je, popušta pod tim pritiskom.
Iz Evropske komisije je poručivano da je hapšenje Albanaca "kršenje obaveza Srbije, a prema Sporazumu o dijalogu i pravdi iz 2015. godine".
"Prema ovom sporazumu, Srbija se obavezala da neće pokretati krivične istrage ili krivično gonjenje za zločine navodno počinjene na 'Kosovu', osim ako to ne zatraže kosovske vlasti. Nadležnost nad navodima o ratnim zločinima i drugim teškim krivičnim delima je na kosovskim institucijama. Pozivamo Srbiju da poštuje svoje obaveze", rekao je jednom prilikom portparol Evropske komisije.
Direktor Kancelarije za KiM Petar Petković odgovorio je da navodne odredbe na koje se poziva portparol Evropske komisije ne postoje u Sporazumu o pravosuđu iz 2015, kao ni u zaključcima EU posrednika o pravosuđu iz 2016.
Kako je naveo, iz faze nepoštovanja sporazuma prešlo se u fazu njihovog izmišljanja.
"Kao glavni pregovarač Beograda u dijalogu na tehničkom nivou koji se vodi u Briselu, mogu da potvrdim da navodne odredbe sporazuma na koje se poziva portparol EK, ne postoje nigde u pomenutim dokumentima. Te 2015. godine dogovoren je Sporazum o pravosuđu, a 2016. Zaključci EU posrednika o pravosuđu. Ni u jednom tekstu ne spominju se odredbe koje navodi portparol EK", istakao je Petković.
Interpretacije EU, koja čita sporazume onako kako joj odgovara, da se "Srbija obavezala da neće pokretati krivične istrage ili krivično gonjenje za zločine navodno počinjene na Kosovu, osim ako to ne zatraže kosovske vlasti", u Sporazumu o pravosuđu se ne pominje. Ovaj dokument se odnosi na učešće srpskih sudija i tužilaca.
Tanka je linija od zahteva za povratak imovine do zatvora
I dok je EU licemerna u skladu sa opštim stavom Zapada da ih Srbi na KiM ne zanimaju, pune se stranice knjige teških sudbina našeg naroda na KiM.
Milorad Đoković radio je kao matičar u selu Goraždevac, nikada nije napuštao pećku opštinu, a uhapšen je 27. juna 2022. godine. Protiv Milorada, godinu kasnije podignuta je optužnica kojim mu je na teret stavljeno da je 1999. navodno, učestvovao u "ratnim zločinima" u jednom selu kod Peći. Dva meseca pre hapšenja, Miloradu su u Vitomirici srušili kuću, i to samo što je, posle višegodišnjeg suđenja, dobio presudu Vrhovnog suda u Prištini da su kuća i plac na kome se nalazi njegovi. I onda su se odjednom pojavili "ratni zločini".
U Vitomirici kraj Peći, posle hapšenja Đokovića, nema više ni jednog Srbina jer je Milorad bio poslednji koji je u tom selu živeo. On, umesto da je na svom imanju, čeka presudu u zatvoru.
Sud u Prištini proglasio je Srbina sa Kosova i Metohije Duška Arsića krivim i osudio ga na 13 godina zatvora za navodni ratni zločin. Samo tri dana pošto je podneo zahteva za povraćaj otete imovine, okrivljen je za "zločine".
Mnogo je ovakvih priča na KiM. I zato je posebno važno na osnovu čega se Albanci uhapšeni za zločine nad Srbima puštaju na slobodu. Naši pravosudni organi se nisu oglašavali o tome zašto su ruke sudija ili tužilaca potpisale puštanja na slobodu, zašto su i da li su procesi obustavljeni, šta je sa dokazima. A u svemu tome, onda se prirodno nameće priča, da tu ima neke (ne)vidljive ruke.