Pre 31 godinu, posle tri nedelje teških pregovora, u američkoj vazduhoplovnoj bazi "Rajt-Paterson" u Dejtonu, u saveznoj državi Ohajo, parafiran je Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum.
Sporazumom je okončan rat koji je u BiH izbio u aprilu 1992. godine, u vreme raspada Jugoslavije i dubokih političkih i nacionalnih podela oko budućnosti te republike. Dejton je utvrdio da Bosna i Hercegovina nastavlja da postoji kao međunarodno priznata država, sastavljena od dva entiteta: Republike Srpske i Federacije BiH.
Teritorijalna podela dogovorena je u odnosu 49 prema 51 odsto, u korist Federacije BiH, dok je pitanje Brčkog ostavljeno za naknadnu arbitražu. Kasnijim uspostavljanjem Brčko distrikta taj prostor dobio je poseban status.
Tri nedelje pregovora na ivici neuspeha
Pregovori su počeli 1. novembra 1995. godine, pod pokroviteljstvom administracije Sjedinjenih Američkih Država. Ključnu ulogu u američkom diplomatskom timu imali su državni sekretar Voren Kristofer i njegov pomoćnik Ričard Holbruk, dok su u pregovorima učestvovali i predstavnik Evropske unije Karl Bilt i ruski diplomata Igor Ivanov.
Za pregovaračkim stolom našli su se predsednik Srbije Slobodan Milošević, koji je predvodio zajedničku delegaciju SR Jugoslavije i Republike Srpske, predsednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsedavajući Predsedništva BiH Alija Izetbegović. U delegaciji SRJ i Republike Srpske bili su i Momir Bulatović, Milan Milutinović, Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i Aleksa Buha.
Pregovori su više puta dolazili na ivicu prekida, a jedno od najspornijih pitanja bio je status Brčkog, odnosno koridora koji je povezivao istočni i zapadni deo Republike Srpske.
Teški razgovori vođeni su i oko razgraničenja u Sarajevu, Posavini, zapadnoj Bosni, Podrinju i Hercegovini. Konačnim dogovorom Federaciji BiH pripali su, između ostalog, Grbavica, Ilidža, Ilijaš, Rajlovac, Hadžići i Vogošća, čime je zaokružen prostor Sarajeva. Dogovoren je i koridor prema Goraždu. Republici Srpskoj vraćeni su Šipovo i Mrkonjić Grad, kao i deo teritorije na području Drvara.
Dejton kao temelj ustavnog uređenja BiH
Značaj Dejtonskog sporazuma nije bio samo u zaustavljanju rata i utvrđivanju međuentitetske linije razgraničenja.
Njegovim Aneksom 4 ustanovljen je Ustav Bosne i Hercegovine, kojim su određene nadležnosti zajedničkih institucija i entiteta. Ostali aneksi uredili su vojne aspekte mirovnog rešenja, međunarodno prisustvo, izbore, ljudska prava, povratak izbeglih i raseljenih lica i druga pitanja neophodna za posleratno funkcionisanje zemlje.
Sporazum je predvideo i međunarodne mehanizme za nadzor njegovog sprovođenja. Na konferenciji u Londonu, održanoj 8. i 9. decembra 1995. godine, uspostavljen je Savet za sprovođenje mira, dok su dve godine kasnije, na sastanku u Bonu, usvojeni zaključci kojima je dodatno proširena uloga visokog predstavnika u BiH. Upravo pitanje nadležnosti visokog predstavnika, kao i prenošenja ovlašćenja sa entitetskog na zajednički nivo, tokom narednih decenija postalo je jedno od glavnih spornih pitanja u BiH.
Republika Srpska insistira na poštovanju izvornih dejtonskih nadležnosti, dok se u političkim raspravama o budućnosti BiH nastavljaju sukobljavati različita tumačenja ustavnog uređenja zemlje.
Od Dejtona do Pariza
Sporazum koji je 21. novembra parafiran u Dejtonu svečano je potpisan 14. decembra 1995. godine u Parizu.
Potpise su stavili Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, uz prisustvo predstavnika vodećih svetskih sila, uključujući predsednike SAD i Francuske Bila Klintona i Žaka Širaka, ruskog premijera Viktora Černomirdina, britanskog premijera Džona Mejdžora i nemačkog kancelara Helmuta Kola.
Tri decenije kasnije, Dejtonski sporazum ostaje temelj političkog i ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
Iako je zaustavio rat, nije okončao sporove oko nadležnosti, položaja entiteta i budućeg uređenja zemlje. Zato se i danas, više od tri decenije od njegovog potpisivanja, političke rasprave u BiH iznova vraćaju na isto pitanje – šta je zaista dogovoreno u Dejtonu.