Srbija i Balkan
Hrvati negiraju kosovski zavet u dubrovačkoj književnosti
"Često u Hrvatskoj možemo čuti kako Srbi nešto prisvajaju, ali neosporno je da je dobar deo stanovnika Dubrovnika kroz vekove imao inicijalno srpsko poreklo", rekao je hrvatski istoričar Goran Šarić
Na nove hrvatske optužbe da Srbija opet poseže za dubrovačkom književnošću, što je u vezi s nedavno usvojenom Deklaracijom "Granice srpske književnosti", srpski naučnici podsećaju na reči velikog filologa, profesora slavistike u Beču i rođenog Dubrovčanin Milana Rešetara.
"Tvrdim, kao što sam tvrdio pre 50 godina, da se u Dubrovniku nije nikada govorilo, ni u njemu celom ni u jednom njegovu delu, dalmatinskim čakavsko-ikavskim govorom, nego uvek samo hercegovačko štokavskim (…) ali kome su Srbi i Hrvati dva naroda, taj će morati priznati da je Dubrovnik po jeziku uvek bio srpski", pisao je Rešetar.
Upravo njegove naučne misije trebalo bi da su okončale polemike o nacionalnoj pripadnosti dubrovačke književnosti završene.
"Kao nesumnjivo najveći znalac dubrovačke književnosti i autor nezaobilaznih monografija o njoj, Rešetar je davno utvrdio identitet dubrovačke književnosti, i to na osnovu sopstvenih istraživanja s bogatim rezultatima", izjavi je prof. dr Aleksandar Milanović s Filološkog fakulteta u Beogradu za "Večernje novosti".
Ipak, i u Hrvatskoj ima onih koji misle kao Reštar poput tamošnjeg istoričara Gorana Šarića, koji smatra da je dubrovačka književnost nesumnjivo srpska, a hrvatska je samo ako su hrvatski i srpski jezik isti.
Šarić je istakao da su Dubrovčani pisali pesme i knjige o kosovskom zavetu, a najugledniji Dubrovčani 19. veka Medo Pucić i Anton Fabris utvrdili su da je čitava dubrovačka književnost nadahnuta kosovskim zavetom.
"Često u Hrvatskoj možemo čuti kako Srbi nešto prisvajaju, ali iako je Dubrovnik imao romanski karakter, i iako su najstarije dubrovačke porodice romanske, radna snaga je dolazila iz zaleđa – Crne Gore i Hercegovine. To zaleđe je i danas srpsko, i onda je tek bilo. Prema tome, neosporno je da je dobar deo stanovnika Dubrovnika kroz vekove imao inicijalno srpsko poreklo", pojasnio je Šarić za "Novosti".
Na ovu izjavu naslanjaju se i podaci prof. dr Dragoljuba Petrovića, koji navodi da je prema popisu iz 1890. godine u Dubrovniku bilo 11.177 žitelja, od kojih 9.713 "govori u kući" srpski, 716 talijanski, 19 slovenski, 2 ruski, 52 češki, 6 poljski, 285 nemački i 384 mađarski. I nijedan jedini hrvatski.
Profesor Slavko Petaković pak ističe da je Dubrovnik, možda, i najveća riznica građe za proučavanje istorije srednjovekovne Srbije – najveći korifeji naše istoriografije svoj naučni autoritet sticali su na izvorištu, izučavajući građu u dubrovačkom arhivu.
"To nam govori da postoji duhovna spojnica između dubrovačke i srpske tradicije, od davnina do novijih vremena. I ovlašno nabrajanje književnika – Matija Ban, Andra Gavrilović, Vid Vuletić Vukasović, Milan Savić, Dušan Bogosavljević, Aleksandar Vidaković, Jovan Dučić, Miloš Crnjanski, Ivo Andrić, Slavomir Nastasijević, Ivan V. Lalić, Danilo Kiš, Milorad Pavić, Saša Hadži Tančić, Radovan Bratić, Radovan Beli Marković – u čijim delima su posredno ili neposredno evocirane dubrovačke teme, pokazuje prisustvo kulturološke osnovice sa kojom su srpska istorija i književnost u neraskidivom sazvučju", zaključio je Petaković.
