Srbija i Balkan
Kako su Srbi katolici postali "Hrvati", ili: Ko su to naši, a ko njihovi?
Komšije iz lijepe njihove neguju i perfidno provlače narativ "da su Hrvati svi oni koji su rođeni na teritoriji današnje Hrvatske", bez obzira na to kako su se izjašnjavali i kom narodu su pripadali
Najveću krivicu po pitanju nestanka dubrovačkog srpskog identiteta snosi stvaranje Kraljevine SHS 1918. godine, koja je postala sekularna stvarajući novi jugoslovenski identitet, kaže za RT Balkan reditelj i pisac Dragoslav Bokan.
Naime, Hrvati već godinama svojataju srpske znamenite istorijske ličnosti (sportiste, naučnike, pisce i dr...). Iz godine u godinu neguju i perfidno provlače narativ "da su Hrvati svi oni koji su rođeni na teritoriji današnje Hrvatske", bez obzira na to kako su se osobe izjašnjavale i kome su zaista i pripadale.
Tako smo imali primer da su za najslavnijeg hrvatskog sina isticali Nikolu Teslu (kojem su ustaše pobile gotovo čitavu porodicu), a sam naučnik poreklom je iz srpske porodice, tačnije sin pravoslavnog sveštenika, poreklom iz Smiljana (nekadašnja Austrougarska, sada Hrvatska).
Na sličan način "hrvatizuju" mnoge druge naučnike i pisce koji su rođeni ili su živeli na teritoriji današnje Hrvatske, onda kada ona kao država nije ni postojala.
Ipak, najlošije su, čini se, prošli Srbi katolici iz Dubrovnika i nekadašnje Dubrovačke republike. Srpski jezik prisutan je u Dubrovačkoj republici od njenog osnivanja, a znameniti Srbi vodili su i unapređivali ovu oblast, kao ravnopravni članovi društva, uglavnom se deklarišući kao Srbi katolici.
Hrvati lukavo manipulišu podacima i mešaju princip građanske i etničke države, pa za Hrvata uzimaju onoga ko im odgovara, ko je znamenit, a ako im ne odgovara - zanemariće njegovo postojanje, ocenjuje za RT Balkan istoričar Branko Radun.
"Hrvati svojataju istoriju Dubrovnika, a do početka 20. veka su sve najuglednije porodice tamo bile srpske, a Srbi katolici bili su tamo elita", kaže Radun.
Tako je za komšije matematičar i astronom Ruđer Bošković, čiji je otac Nikola uvek isticao srpsko poreklo i napisao knjigu o srpskim pravoslavnim manastirima u Hercegovini, najednom postao Hrvat.
Ništa bolje nije prošao ni Valtazar Bogišić, koji je bio srpski istoričar prava, ministar pravde Crne Gore, profesor, pravnik, aktivni radnik Ujedinjene omladine srpske i predstavnik Srpskog nacionalnog pokreta u Dubrovniku. Bogišić se bez ikakvih rezervi uvek izjašnjavao kao Srbin.
"I Bogišić i mnogi drugi učeni Srbi katolici tog vremena, ali i nešto malo pravoslavaca, sebe su nazivali Srbima u dokumentima Dubrovačke Republike. Kada su pisali dopise ljudima iz drugih država beležili su da su Srbi iz Dubrovnika. Iako su pisali na latinskom nisu su se odricali svog srpskog identiteta. To se vremenom izgubilo i postalo deo 'hrvatske kulture'", navodi istoričar Radun.
Naš sagovornik povukao je paralelu između Kineza u Kini i u Hong Kongu: različiti su, ali su i jedni i drugi Kinezi i to se ne dovodi u pitanje.
"Početkom 20. veka 'srpski Hong Kong' (Dubrovnik) postao je hrvatski. Sa nestankom starih porodica koje su pamtile slavne vekove Dubrovačke Republike gubi se i srpski identitet na tim prostorima", ukazuje istoričar, dodajući:
"Oni su osetljivi i na Teslu. Evo primera, sada se u Nemačkoj pravi park za decu, nešto kao 'Diznilend', A deo koji će biti posvećen Nikoli Tesli rade Hrvati. Nikolu Teslu, Srbina pravoslavca svojataju, a ne dubrovačke Srbe katolike."
Početak kraja srpskog identiteta
Stvaranjem Kraljevine SHS 1918. godine, koja je postala sekularna stvarajući novi jugoslovenski identitet, u kome više "nije bilo bitno" ko je Srbin, Hrvat, pravoslavac, katolik, protestant... otpočelo je uništavanje srpskog nacionalnog identiteta, kaže za RT Balkan reditelj Dragoslav Bokan.
"Brisanjem različitosti i postojećih istorijskih identiteta je napravljen uvod u srpsko samoporicanje, kada se u jugoslovenskoj utopiji potapao svaki spomen na srpsku prošlost, pa i u onu u Dubrovačkoj republici i nakon toga u Dubrovniku", ukazuje Bokan i dodaje:
"Kao rezultat imamo ove izmešane identitete, kojih su se isključivo držali Srbi, za razliku od Hrvata koji su novu situaciju iskoristili za prevlačenje velikog dela srpske istorije u 'hrvatstvo', a preko katoličanstva".
Iako postoji teza da je Srpska pravoslavna crkva donekle odgovorna za svojatanje Srba katolika u pripadnike hrvatske nacije, jer ih se navodno odrekla, govoreći da nisu Srbi ako nisu pravoslavci, naš sagovornik kaže da je to samo legenda i da nema veze sa istinom.
"SPC je posle 1918. izgubila uticaj na društvene prilike u čitavoj zemlji (Kraljevini SHS), pa i u Srbiji. Bila je potpuno odvojena od prestola i dvora, kao samo jedna od nekoliko ravnopravnih konfesija u novostvorenoj državi. Niko nije pitao SPC oko toga kako ona doživljava Srbe, srpsku ideju, niti je crkva imala konačni uticaj, čak i na izbor sopstvenog patrijarha, a kamoli na druge stvari", ukazuje Bokan i objašnjava:
"Svaku odluku crkvenog Sinoda morao je potvrdi ministar pravde Kraljevine Jugoslavije, a odluku za izbor patrijarha je donosio lično kralj. Izmišljotina o 'srpskom pravoslavnom ekskluzivizmu' koji potiče iz SPC je notorna laž kojoj smo izloženi duže od stotinu godina."
Tako smo, kaže Bokan, bili udaljeni od svog srpskog organskog i državotvornog identiteta koji smo imali pre 1918. godine sve do dolaska komunizma, kada naš pad postaje još strmoglaviji.
"Dolazak komunizma i komunističkog stava prema tobožnjem velikosrpskom hegemonizmu dokrajčio je čitavu stvar sa našim istorijskim pamćenjem. Dakle, u vreme kraljevine Srbi su iz čojstvenih razloga stalno previđali svoju izuzetnost, pijemontsku ulogu u stvaranju nove države i status pobednice u Velikom ratu... U komunizmu smo pali sprat niže, pa su privilegije imali oni koji su se javno odricali srpstva, ne samo u Staroj Srbiji, Crnoj Gori i BiH, već u čitavoj FNRJ i kasnije SFRJ", naglašava naš sagovornik.
Put povratka korenima mukotrpan
On ističe da je 5. oktobar trebalo da donese konačno zaboravljanje svega srpskog i odricanje od iskonskog u Srbiji, na sreću do toga nije došlo kako je planirano.
"Kada smo se udaljavali od srpstva - to smo činili strmoglavo, padajući najširim mogućim putem. Sada pokušavamo da se vratimo, a povratak će biti dug, mukotrpan i to nekim brdskim trnovitim stazama", ističe Bokan.
S rušenjem iluzije o Berlinskom zidu i rušenjem rusofobnih ideja u Evropi, ocenjuje naš sagovornik, na razvalinama te Evrope, naći ćemo naše kozje staze koje nas vode u povratak sopstvenom identitetu.
"Mladi su počeli da osećaju zov istine i prošlosti, ali i kajanje zbog greha predaka. Sada je na nama da vidimo šta ćemo sa sobom, I to je ključno pitanje svih pitanja: našeg identiteta i suverenosti. Jer bez identiteta nema ni suverenosti", naglašava Bokan.
