Novosadski dogovor o jeziku iz 1954: Najveći poraz srpske filologije

Srpsko-hrvatski je danas nešto poput onog haškog BHS-a (bosansko-hrvatsko-srpski), više politički konstrukt nego jezik, odraz težnji koje su po najmanje jezičke i lingvističke. 

Ozvaničen na današnji dan 1954. godine Novosadskim dogovorom između pretežno srpskih i hrvatskih lingvista, srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski rodio se iz desetak tačaka ovog dokumenta.

Bez ćirilice i na grobljima u Hrvatskoj? Jezičko čistunstvo puno antisrpske politike

U prvoj se navodi da je narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan jezik, kao i da je i književni jezik, koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, takođe jedinstven. Sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim.

U nazivu jezika u službenoj upotrebi, kako se navodi dalje, treba istaći oba njegova sastavna dela, i hrvatski i srpski, oba pisma, ćirilica i latinica, ravnopravna su, kao i oba izgovora, ekavski i ijekavski.

Novosadski dogovor i srpsko-hrvatski jezik nisu dugo trajali: već 1967. godine 19 najistaknutijih kulturnih institucija SR Hrvatske potpisalo je Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika kojom, je praktično odbačen Novosadski dogovor sa obrazloženjem da se iza njega krije namera da se Hrvatima nametne srpski jezik. 

Decenijama kasnije, 2022. godine, na sastanku srbista u Tršiću usvojena je Deklaracija o granicama srpskog jezika u kojoj se navodi da se "Vukov književni jezik, koji je za Vukova života bio imenom samo srpski, posle toga javlja i kod Srba pod imenom srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, a po njegovom ukidanju raspadom SFRJ, još pod četiri imena: kao hrvatski, kao bošnjački/bosanski, kao crnogorski, i kao bunjevački jezik... To su, strogo lingvistički gledano, samo različite varijante jednoga istoga lingvističkog Vukova i vukovskog srpskoga jezika, sa statusom političkih jezika".

Očekivano, iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) deklaracija srbista ocenjena je kao proizvod "imperijalističke velikosrpske ideologije". Kao što je i Novosadski dogovor za pojedine hrvatske lingviste bio "jezički unitarizam po velikosrpskom diktatu", da citiramo samo jednog od njih, filologa Augusta Kovačeca, člana HAZU.

Prvo lomili table, a sad bi da je ukradu: Hrvatska smislila plan da otme ćirilicu

A šta je, zapravo, Novosadski dogovor značio za srpski jezik?

Novosadski dogovor je trebalo da napravi bratstvo i jedinstvo između Srba i Hrvata, što se vidi i po tome što oni narodi koji nisu bili Srbi i Hrvati nisu se ni našli u nazivu samog jezika, a srpsko-hrvatski jezik trebalo je tada da ujedini Srbe i Hrvate i da napravi od Vukovog srpskog jezika srpsko-hrvatski, objašnjava lingvista i profesor Filološko-umetničkog fakulteta Miloš Kovačević.

"Novosadskim dogovorom gubi se srpsko ime jezika koje je bilo sve do tad, s jedne strane, a s druge strane se proglašava ravnopravnost srpske i hrvatske varijante i unutar te ravnopravnosti proglašava se ravnopravnost ćirilice i latinice. A ta ravnopravnost je podrazumevala u prvom redu da Srbi što više zapravo prihvate latinicu", kaže prof. dr Kovačević za RT Balkan.

Kako dodaje, ta takozvana ravnopravnost počela je odmah da se ogleda u povlačenju ćirilice u korist latinice.

"Na primer, tada su latiničke pisaće mašine bile trostruko jeftinije nego ćiriličke. Mi smo za sto godina poništili osam vekova srpske pismenosti, tih osam vekova koje je bilo potpuno na ćirilici", naglašava Kovačević.

Od Novosadskog dogovora Hrvatima je ostao hrvatski jezik, ističe naš sagovornik, jer iz Rečnika srpsko-hrvatskog jezika koji je rađen nakon 1954, MAS pokret je izveo hrvatski pravopis, pa su kasnije došle hrvatske gramatike, a menjanjem naziva vukovskog jezika u srpsko-hrvatski, Hrvatima je priznato pravo da ravnopravno u njemu učestvuju.

"S druge strane, mi smo jedina država koja ima komunistički Zakon o jeziku i pismu iz 1991. i to napravljen na osnovu hrvatskog zahteva o razlikovanju javne i službene upotrebe jezika. I danas smo jedini narod u Evropi gde imamo službenu upotrebu koja je vezana samo za državne organe, ali apsolutno nije vezana za medije, škole, bilo šta drugo. Svuda tu vlada javna upotreba koja znači da može svako da određuje kako hoće", kaže Kovačević.

S takvim zakonom mi danas ne možemo da mrdnemo sa srpskim jezikom u Srbiji jer on zapravo jeste srpsko-hrvatski, nasleđen iz tog vremena koje su svi napustili, napominje naš sagovornik.   

"Kad se danas pogleda šta je Novosadski dogovor značio za Srbe, to je zapravo najveći poraz srpske nacionalne filologije. Prvo smo se odrekli Vuka i srpskog jezika, formirali smo serbo-kroatistiku, odnosno hrvatski jezik i nauku o hrvatskom jeziku kao ravnopravnu srpskom jeziku, iako se u Novosadski dogovor ušlo samo sa srpskim jezikom", kaže Kovačević.

Poseban fenomen vezan za srpsko-hrvatski je i taj što Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) i dalje objavljuje Rečnik srpsko-hrvatskog jezika čiji je 21. tom izašao 2021. godine, a u planu je da ih bude 35.

Problemi Srba u Hrvatskoj: Decu uče nastavnici koji ne znaju ćirilicu

"Rečnik SANU je zapravo rečnik srpskoga jezika jer u tom rečniku se uzimaju samo primeri iz štokavskog dijalekta, ono što je Vuk smatrao samo srpskim jezikom. Međutim, danas u SANU imamo nekoliko zaljubljenika u serbo-kroatistiku koji se zbog lojalnosti politici iz vremena komunizma ne odriču tog naziva iako je to zatraženo i 1994. i 2016. godine", ističe Kovačević.

Kako kaže, taj rečnik je zasnovao Stojan Novaković i on je bio rečnik srpskog književnog jezika.

"Gotovo je neverovatno da mi u današnjem vremenu čuvamo ime jezika koji je najviše naštetio srpskim nacionalnim filološkim interesima. I to čuvamo ime jezika zbog toga što nećemo da se zamerimo Hrvatima. Zaštitnika srpsko-hrvatskog jezika nema više od pet-šest ljudi, ali su vrlo uticajni u SANU što je problem ne SANU nego srpske nauke uopšte jer lažemo sebe da bismo se dodvorili Hrvatima", napominje Kovačević.