Srbija i Balkan
Portret dobrog Srbina: Kako je Predrag Mišić postao hrvatski ponos
Hrvatski branitelj srpske nacionalnosti dobar je prijatelj čelnika Domovinskog pokreta Ivana Penave, čovek sa njegove izborne liste i mogući kandidat za ministarsku funkciju u Hrvatskoj, te nosilac ideje o (ponovnom) osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve
Domovinski pokret vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave nezvanično je lideru Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i premijeru Andreju Plenkoviću predložio Predraga Mišića, koji je srpske nacionalnosti i hrvatski branitelj, za ministra branitelja u novoj hrvatskoj vladi.
To je objavio hrvatski RTL pozivajući se na neimenovani izvor iz Domovinskog pokreta, koji kaže da time žele da pokažu da oni nemaju ništa protiv Srba nego samo protiv SDSS-a Milorada Pupovca, stranke koju ne žele ni u vladi, ni u vladajućoj većini, što su više puta ponovili.
Ivan Penava, kako navode hrvatski mediji, Mišića opisuje kao Srbina, pravoslavca i svog dobrog prijatelja kod koga rado ide na Božić, dok sam Mišić za sebe kaže da je po nacionalnosti Hrvat, po narodnosti Srbin i pravoslavne veroispovesti.
"Poštujemo pripadnike srpske nacionalne manjine dok poštuju hrvatsku državu i zakone, dok nemaju problem da 5. avgusta dođu, ispoštuju i proslave s nama 'Oluju'", rekao je nedavno Penava na konferenciji za novinare.
Tvrdeći da je Srbin, Predrag Mišić je na poslednjim izborima bio treći na listi Domovinskog pokreta za Devetu izbornu jedinicu.
"Toliko o mržnji prema Srbima i crnim hordama ustaša kako neki pokušavaju da nas opišu… Jako mi je važno ako ste uhvatili našu misao, u našim promišljanjima nema ni 'm' od mržnje", poentirao je Penava.
Misao i nije tako teško uhvatiti, ona je sasvim u skladu sa svetonazorima Domovinskog pokreta koji neki opisuju kao "crne horde ustaša", kako je to zapazio vukovarski gradonačelnik.
"Poštovani Srbin" Predrag Mišić ne samo da nema problem da slavi "Oluju", već je verovatno i sa ponosom slavi, kao pripadnik domovinskog pokreta i zatočenik "srpskih koncentracijskih logora" devedesetih godina prošlog veka. Detalj iz njegove ratne biografije koji rado ističe. Kao kada je svojevremeno obrazlagao zbog čega nikada neće ići "tamo", u Beograd gde mu živi majka, zbog "svega što su nam uradili".
Dobitnik nagrade "Ponos Hrvatske" zbog pomoći bolesnoj deci i siromašnijim sugrađanima, kako je obrazloženo, Mišić je za medije je više puta ispričao svoju životnu priču. Otac i majka su mu Srbi, brat mu se borio na srpskoj strani i njega nije video od tih ratnih godina.
On sam kaže da je odlučio da se pridruži hrvatskoj strani kada je u Borovom selu video "na stotine četnika".
"Da, Srbin, sam, ali u mojoj glavi nije bilo sumnje koga i šta treba da branim", rekao je Mišić.
On ni danas ne sumnja koga i šta treba da brani. I od koga. Godine 2014. u Vukovaru je razbio dvojezičnu ćiriličnu tablu zajedno sa još 40 vukovarskih branitelja "jer smatra da ćirilici nije mesto u Vukovaru dokle god se ne reši pitanje hiljada ubijenih i nestalih i dok se ne kazne krivci počinjenih ratnih zločina".
Može se pretpostaviti da Mišić ne priča o više od 1.700 nestalih Srba čija se sudbina ni više od četvrt veka nakon završetka sukoba u Hrvatskoj ne zna. Niti o najmanje 526 Srba ubijenih, prema podacima Hjuman rajts voča, samo tokom operacije "Oluja". Kao ni o tome da za proterivanje oko 250.000 Srba iz Hrvatske 1995. i ubistva civila niko krivično nije odgovarao.
Mediji prenose i njegovu izjavu da Srbiji treba zabraniti ulazak u Evropsku uniju dok ne reši otvorena pitanja sa Hrvatskom "kao što su nestali, vraćanje otetog kulturnog blaga, pitanje granica, ali i pitanje ratne odštete".
To se, verovatno, ne odnosi na 896 tela koja su se 2021. nalazila u mrtvačnici u Zagrebu, neidentifikovana, a izvesno je da se u oko 400 slučajeva radi o osobama srpske nacionalnosti, kako je izjavila tada Ljiljana Krstić iz Komisije za nestala lica Vlade Srbije na godišnjicu "Oluje".
Niti na imovinu između 300 i 400 srpskih preduzeća koja je ostala u Hrvatskoj i uredno se rasprodaje ili daje u zakup trećim licima, poput srpskih letovališta na Jadranu.
A tu je i pitanje kulturnog blaga.
"Otetog" da ne bi podelilo sudbinu, između ostalih, do temelja srušenih crkava brvnara u Rastovcu, Donjoj Rašenici, Buzeti, sve iz 18. veka i sve pod zaštitom Uneska. Ili srušenih hramova SPC u Pakracu i Karlovcu.
Time dolazimo do Božića kod poštovanog Srbina na koji rado odlazi Ivan Penava. Na ovogodišnjem Božiću kod Mišića obnarodovana je ideja (ponovnog) osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve.
Na pitanje hrvatskih novinara da mu grb neodoljivo podseća na onaj istoimene zloglasne organizacije iz 1942, on dodaje da je to samo "hrvatska šahovnica, a unutar šahovnice pravoslavni krst, odnosno križ". I ništa više.
"Na ovaj način mi se u principu želimo odvojiti od Srpske pravoslavne crkve jer ne pripadamo toj crkvi niti svetosavlju, a razlozi su jako dobro poznati. Oni su tokom Domovinskog rata širili netrpeljivost prema drugim narodima, a naročito prema hrvatskom", rekao je Mišić, dobri Srbin hrvatskih branitelja.
Ćirilici nije mesto u Vukovaru, treba se odvojiti od Srpske pravoslavne crkve, kad treba da se brani, ne treba imati sumnje koga i šta.
Toliko o mržnji prema Srbima, kako kaže Penava.
