Sumrak Zapada i otvaranje Olimpijade: Dreg kraljice protiv Kubertena 1:0 u Parizu

Reč je o namernom pokušaju promene paradigme i uspostavljanju novih moralno-estetskih obrazaca skuvanih u kuhinji ekstremnog liberalizma i vouk ideologije, kaže Vladan Vukosavljević govoreći o parodiranju "Tajne večere" na otvaranju OI, dok Miloš Ković dodaje da se stiče utisak da je u Francuskoj u toku tranzicija "iz nečega u ništa"

Odmah nakon "grandiozne ceremonije" (Emanuel Makron), "spektakla iz snova" ("Mond"), "neverovatne večeri" ("Parizijen"), "fantastične ceremonije" ("Liberasjon"), kako je opisano otvaranje Letnjih olimpijskih igara u Parizu, usledila su javna izvinjenja organizatora.

Prvo zbog pogrešnog predstavljanja Južne Koreje kao Severne, a potom zbog izrugivanja verskim osećanjima hrišćana jer su, kako je ukazano, LGBT i ostali podvedeni pod plus aktivisti parodirali "Tajnu večeru" Leonarda da Vinčija na kojoj je predstavljen Hrist sa apostolima.  

Uz izmeštanje ceremonije otvaranja OI sa stadiona na ulice i obalu reke Sene, i sve druge bizarnosti te "neverovatne večeri" i ovo bi se moglo podvesti pod "prvi put u Parizu" fenomen. Jer retko kom organizatoru OI je pošlo za rukom da ceremonijom otvaranja izazove diplomatski skandal i uvredi celu jednu versku zajednicu. 

Kako je to izgledalo vrlo slikovito prikazuje izveštaj Asošijeted presa u kojem se s puno hvale ukazuje da bi manje LGBT+ i "različitosti" bilo izdaja "ponosne francuske prestonice kao doma svetskog bratstva". A onda sledi opis paganske zabave, kako je nazvao sam umetnički direktor Tomas Žoli, sa otvaranja, ne zaboravimo, Olimpijskih igara. Sve to u izveštaju koji ne propušta da nam ukaže da je Žoli gej kojeg su maltretirali u detinjstvu zbog toga.

Praktično goli pevač obojen u plavo pevao je o delovima svog tela, plavobrada dreg kraljica puzala je na sve četiri, na momente se činilo da gledamo početak "trojke" i kraj intimnog zagrljaja dva muškarca koji su plesali, držeći se za ruke. Izveštava AP za one koji nisu imali tu sreću da sve momente "bratstva" sa paganske zabave gledaju u prenosu uživo.

"Namera i asocijativnost su bili vrlo jasni: plagirana je ili pravljena reinterpretacija Leonardove "Tajne večere" sa likovima koji su vrlo indikativni i pripadaju određenoj potkulturnoj grupaciji", kaže za RT Balkan nekadašnji ministar kulture i informisanja Vladan Vukosavljević govoreći o delu programa zbog kojeg je reagovala i Katolička crkva u Francuskoj.

"Slike, predstave i simboli koji su nam ponuđeni su vrlo kontroverzni i ukazuju na zabrinjavajući trend ne samo u vezi s Olimpijadom nego uopšte u svetu. Na jedan vrlo eklatantan način dobili smo napad ili snažan upliv nju ejdž religije transseksualizma u dosadašnje tradicionalne, sekularne principe olimpizma kako ga je u obnovljenim igrama zamislio Pjer de Kuberten pre oko 130 godina", kaže Vukosavljević.

On dodaje da je nakazna estetika "Eurosonga" porazila duh moralnog i telesnog podvižništva karakterističnog za olimpizam i afirmisala trijadu pajacluka, kreveljenje i primitivni rugački artizam kao principe umesto standardnog mota Olimpijskih igara: "Brže, jače, više", ukazuje naš sagovornik.

"Reč je o namernom, vrlo smišljenom pokušaju promene paradigme i uspostavljanju novih moralno-estetskih obrazaca skuvanih u kuhinji ekstremnog liberalizma i vouk ideologije", kaže Vukosavljević.

To međutim, nije jedini segment programa na koji ukazuje naš sagovornik. Kako napominje, francuska kultura je bogata i razvijena, ona je dragulj evropske kulture i civilizacije i traje jako dugo, ali od svih bisera i dragulja francuske kulture dobili smo – odsečenu glavu Marije Antoanete.

"To predstavlja jedan atavistički, rugački princip, zapravo ono najgore što je Francuska revolucija ponudila svetu a to je pokolj i masakr. Ideali Francuske revolucije su dati u jednom nagoveštaju, ali je vrlo neprijatan prizor žene koja drži svoju glavu. To je veliko ruganje francuskoj istoriji i tradiciji", napominje Vukosavljević.

Deo programa bila je i osoba bez lica, zaklonjena kapuljačom, koja pronosi olimpijsku baklju duž obala Sene i po pariskim krovovima, pre nego što je preda savremenim sportistima.

"Ostalo je gledaocima da nagađaju kakav je to vanvremenski duh koji prožima Francusku i koji je toliko bezličan ili namerno želi da ostane sakriven. Koji su njegovi motivi i šta on zapravo radi tako prikriven", kaže naš sagovornik.

Vukosavljević ističe da Olimpijada u osnovi ima univerzalizam kroz ideju sporta i gajenja telesne i moralne vrline koja iznad svih religija i ideologija spaja ljude.

"Međutim, danas smo dobili neoliberalni, transdžender kalambur u visoko estetizovanoj i kvalitetnoj produkcijskoj formi, ali na vrlo klimavim etičkim i idejnim nogama. Ali ne kao posledicu nehata reditelja ili producenta, već kao pokušaj pravljenja jedne nove himne, jednom novom pokretu, novoj Olimpijadi i novom svetu koji zastupa zapadna vouk ideologija", ističe Vukosavljević.

Istoričar Miloš Ković kaže za RT Balkan da su scene sa otvaranje OI u Parizu izazvale pre svega osećanje žaljenja, barem u onom delu Evrope koji baštini zajedničko nasleđe sa Francuskom, ali ne pripada ovoj dominantnoj vouk ideologiji, koja je i samoj Francuskoj nametnuta.

"Čini se da je tamo u toku neka tranzicija iz stare Francuska nastale u Francuskoj revoluciji do ove 'vouk Francuske'. Putnik ima utisak da je u Francuskoj u toku tranzicija iz nečega u ništa", ističe Ković.

On ukazuje da je, takođe, u pitanju nametanje celom svetu jedne kulturne orjentacije, vouk ideologije, kao i da je po sredi duboko uverenje zapadnog sveta da je ovlašćen da nameće ostatku sveta ne samo svoju političku volju, nego i svoju kulturnu orjentaciju.

"Ne treba zaboraviti da su ovo Olimpijske igre na kojima je zabranjeno učešće Rusije, zemlje koja bije bitku u ovom trenutku za multipolarni svet i oslobođenje sveta od ove vrste ideologije i kulturne suprematije. Imajući sve to u vidu treba se zapitati naročito u onim zemljama koje ovu bitku u Rusiji većinski doživljavaju kao svoju: kakva je svrha učešća na ovakvim Olimpijskim igrama", navodi Ković.

Kako napominje, ovaj događaj, ceremonija otvaranja, pokazuje takođe da je meka moć Zapada na izdisaju.

"Iako ne treba potceniti njenu snagu ni danas. Ali, umesto neke vrste obaveznog poštovanja i praćenja, kulturni modeli koji danas dolaze sa Zapada nailaze na čuđenje i žaljenje", zaključuje Ković.