Svet

Trampov rat i mir: Susret sa Putinom na "Budimpeštanskom mostu"

Na pitanje zašto je izabrana baš Budimpešta, Tramp je odgovorio: "To je naša teritorija". To je šamar Briselu, upućen, istovremeno, sa obe strane. I to je, bez sumnje, malo remek-delo Orbanove diplomatije
Trampov rat i mir: Susret sa Putinom na "Budimpeštanskom mostu"Getty © Andrew Harnik/Getty Images)

Jasno je zašto su se i Putin i Tramp, posle samita u Enkoridžu na Aljasci, saglasili oko izbora mesta njihovog sledećeg susreta – u Budimpešti.

Sa stanovišta Trampa, mađarski premijer Viktor Orban je "evrotrampista", sa stanovišta Putina, on bi mogao da bude "evroputinista", koji zagovara tradicionalne vrednosti: porodicu, državu, naciju, koji se suprotstavlja liberalizmu, LGBT pokretu, Soroševoj Antifi, globalnoj korupciji...

Na pitanje zašto je izabrana baš Budimpešta, Tramp je odgovorio: "To je naša teritorija".

To je šamar Briselu, upućen, istovremeno, sa obe strane. I to je, bez sumnje, malo remek-delo Orbanove diplomatije.

Orban je izopštenik među liberalnim liderima, ali prijatelj Trampa i Putina. I Orban pokušava da, za razliku od Brisela, sagradi most u Budimpešti. Orbanova Mađarska je glavni protivnik Ukrajine: njen veto blokira vojnu, finansijsku i diplomatsku podršku Kijevu u Evropskoj uniji.

Ahilova peta Donalda Trampa

Međutim, problem sa Trampom je što ga Rusi generalno ne razumeju. On često govori veoma različite stvari, u kojima je nemoguće videti logičku doslednost.

Na primer, kada Tramp podržava Zelenskog i rusofobičnu, militarističku politiku EU, Rusi ga nazivaju neprijateljem. Ipak, kako uočava ruski geopolitičar i mislilac Aleksandar Dugin u emisiji "Eskalacija" na Radiju Sputnjik, Tramp okleva: jedan korak načini u jednom smeru, odmah potom drugi, suprotan od toga.

Izrael je izdržao njegovo "mirotvorstvo" petnaest minuta, uočava Dugin, a zatim su se nastavili snažni udari na Pojas Gaze.

Ukoliko ga Rusi prozivaju zbog njegovih neprijateljskih stavova, on poziva Zelenskog u Belu kuću, ponižava ga i lupa šakom o sto. Tramp na sve to dodaje: "Šta mislite, Zelenski, o ideji tunela između Aljaske i ruskog Sibira?"

Zelenski je zbunjen, jer je doživeo javno poniženje. I on odgovara, otprilike: "Pa, ne sviđa mi se to."

Svega petnaest minuta kasnije, Tramp može da kaže da se možda šalio: "Možda ću ipak dati Ukrajini 'tomahavke', razmisliću o tome. Sastanak? Nejasno. Tunel? Ne znam. Indija bi ipak trebalo da se odrekne ruske nafte".

Upravo to dovodi Evropsku uniju do očajanja. Evropski lideri su navikli da slepo slede jasne instrukcije iz Vašingtona. Tramp daje spektakularne, bombastične izjave, koje šokiraju, ali vreme šoka traje sve kraće.

Ta kolebljivost je, naglašava Dugin, postala njegova suština, norma, put. I to se, u isto vreme, pretvara u njegovu Ahilovu petu: pregovori sa Trampom postaju predvidljivi zbog svoje nepredvidljivosti, zamorni i dosadni. Ne treba obraćati mnogo pažnje na ono što govori predsednik SAD, treba obraćati pažnju na ono što radi.

Kolebljivi lideri imaju svoje neslavno mesto u istoriji. Setimo se poslednjeg sovjetskog vođe Mihaila Gorbačova.

Doba strateške diplomatije za Trampa?

Kada je reč o nastavku pregovora u Budimpešti, treba imati na umu staro pravilo: što manje očekujete, više ćete dobiti.

Ipak, sagledajmo realnost kroz prizmu hladnih činjenica. A činjenice su, mimo bučne zapadne ratne propagande, neumoljive.

Na jednoj strani Zapada imamo SAD i "šaljivdžiju" Trampa, na drugoj EU, koja i dalje insistira na ničim potkrepljenom uverenju da će moći naneti "strateški poraz Rusiji", što je cilj koji ne podleže javnoj debati ni bilo kakvoj raspravi.

Trampova pozicija je daleko "fleksibilnija": danas pobećuje Rusija, koja ima "ratnu mašinu", a Zelenski mora da prihvati ruske uslove, ali sutra sukob možda može da dobije i Ukrajina. Sve ostaje u vazduhu.

Najavljeni susret Trampa i Zelenskog označava prekretnicu sukoba u Ukrajini, tvrdi nemačka analitičarka Elena Fric na sajtu PInjuz: "Tramp je odlučio da zatvori poglavlje eskalacije sa Moskvom i da otvori novo: poglavlje strateške diplomatije. Da li je to zaista tako ili nije, ostaje da se vidi".

Jedno je, međutim, izvesno: Evropska unija, sa svojom "diplomatijom", samu sebe je izbacila iz igre. Tramp želi da razgovara sa Putinom u četiri oka. I, kao na samitu u Enkoridžu, do sastanka dolazi na Trampov predlog.

Ako sastanak bude uspešan, previđa Dugin, mada je sa Trampom sve nepredvidivo, bio bi to tek početak istinskih pregovora, čiji bi se nastavak, ko zna, mogao desiti u Moskvi, Sankt Peterburgu, Kazanju ili Sočiju, dodaje Dugin.

Nazire li se kraj ukrajinskog konflikta?

Na pitanje kako će se okončati ukrajinski konflikt, odgovara bivši britanski diplomata Ijan Praud na sajtu "Fondacija strateške kulture": ishod rata zavisi od dve činjenice - činjenice da je Ukrajina faktički bankrotirala i da nema pristup izvorima spoljnom kapitalu, osim onih koje obezbeđuju vlade koje za sada sponzorišu ovaj sukob.

Vođenje sukoba u Ukrajini zavisi isključivo od sposobnosti evropskih država da ga finansiraju.

Na osnovu novih procena za fiskalnu 2026, to iznosi najmanje 50 milijardi dolara godišnje, na osnovu najnovije procene budžeta Ukrajine za fiskalnu 2026, ali to ne znači da će EU/Ukrajina pobediti u ratu.

Rusija je u sasvim drugačijoj finansijskoj i socijalnoj situaciji, sa veoma niskim nivoom duga, od oko 15 odsto BDP-a, i održava veoma zdrav suficit. Čak i ako Evropa zapleni (čitaj: ukrade) zamrznutu rusku imovinu, Rusija će i dalje imati rastuće devizne rezerve koje su nedavno, po prvi put, premašile 700 milijardi dolara.

Što se tiče Evrope, politička aritmetika se okreće protiv proratnog establišmenta, a antiratne stranke dobijaju na snazi, u Centralnoj Evropi, Nemačkoj, Francuskoj, Britaniji, pa čak i u Poljskoj. Da imaju imalo pameti, ljudi poput Fon der Lajenove, Merca, Starmera ili Makrona bi promenili svoj antiruski kurs, pre nego što ih politička plima u Evropi sve zbaci sa vlasti.

Stežu se klešta oko glavnine ukrajinskih snaga u Donbasu

Sve se to odražava na situaciju na terenu, gde ruske snage iz dana u dan rastu, a ukrajinske se smanjuju. O tome govori politički analitičar Brajan Berletić na sajtu "Nju istern autluk": ruske snage momentalno opkoljavaju gradove Pokrovsk u centralnom Donjecku, približavaju se Limanu i Siversku.

Trenutno se formiraju klešta oko glavnog dela ukrajinskih oružanih snaga, koje verovatno broje na desetine hiljada ljudi i opasnost od preuzimanja "pojasa tvrđava" u regionu Donbasa.

Razvoj ovih događaja, na koji nećemo dugo čekati, tvrdi Berletić, odlučiće ne samo o ishodu ovog sukoba, već i o sudbini novog globalnog poretka.

Drugim rečima, vreme ne radi za SAD i Trampa. Ukrajini, kao i njenim sponozorima, dodaje Berletić, "preti katastrofalan poraz". Putinu je to poznato, a trebalo bi da je poznato i Trampu.

Tu ne pomažu Trampovi memovi, vreme ubrzano curi. Vreme radi za Rusiju. Sukob između SAD i Rusije će se izvesno završiti, na ovaj ili onaj način.

image
Live