Nova evropska bezbednosna arhitektura se upravo stvara između Vašingtona i Moskve, mimo Brisela i Evropske unije. Zaboravite na Zelenskog, koji je trenutno na čelu "zlatnih kijevskih momaka". On, svakako, nije "novi Čerčil", već samo zli arlekin, tužni klovn, kome je, na neko vreme, zapalo da bude najbolje plaćeni komedijant na svetu, u ulozi predsednika Ukrajine.
S druge strane, u Aziji, formiraju se nove mreže i novi lanci snabdevanja, između Pekinga, Moskve, Nju Delhija, Rijada i Teherana. Počinje vek Azije. Evropa nije a neće ni biti deo tih mreža, tvrdi sociolog Rikardo Martins na sajtu "Nju istern autluk". Svet ne želi da čeka na Evropu. U stvari, nije mu baš ni potrebna.
Čijom krivicom?
Za Vašington i Moskvu, isključenje Evrope iz svih pregovora nije propust, slučajna greška, već jedna od karakteristika globalnih procesa koji su u toku. EU je sve učinila da samu sebe izbaci iz igre.
Stara evropska bezbednosna arhitektura je ranije zavisila od centralne uloge Evrope, dodaje Martins, ali nova više ne zavisi. Kontinent koji je ranije predvodio, postepeno se pretvara u zabit, u geopolitičku provinciju.
Panika u Briselu
Zapravo, Brisel nastavlja da govori svojim drvenim, birokratskim jezikom, pri čemu je propustio da primeti da u "novoj paradigmi Putin–Tramp" komercijalna logika ima apsolutnu prednost nad ideološkim konfrontacijama.
Evropa je svoju budućnost vezala za moralne lekcije, sankcije, dekarbonizaciju i potpunu vojnu zavisnost od SAD. U međuvremenu, shvatila je da sama ne može da se suprotstavi Rusiji, jer evropskim članicama NATO-a nedostaje municija, industrijski kapaciteti, vrhunska vojna tehnologija... A nedostaje joj i vojska.
Kao što su ranije upozoravali neki analitičari: Evropa je prekasno otkrila da se bezbednost kontinenta ne može graditi na pukoj moralnoj retorici ni ponovnom naoružavanjem, bez industrijskih osnova. Evropa želi da obuzda Rusiju, ali više nema političke, vojne, a ni ekonomske instrumente za to.
Sve to uzeto zajedno izaziva paniku i duboku anksioznost u Briselu. Trampovo ponižavanje Evrope, zaključuje ovaj sociolog, nije bilo slučajno, bilo je namerno. Osim toga, on više ne doživljava NATO kao skup "zajedničkih atlantskih vrednosti", već kao "transakcioni kišobran". Ukoliko Amerika ima koristi od NATO-a, u redu. Ali, ukoliko ne...
Kako zaključuje Martins: "Što se Vašington i Moskva više budu ekonomski zbližavali, opadaće globalni značaj Evrope. Osovina Rusija-Kina svakim danom jača, Indija se pojavljuje kao novi pol ravnoteže, a BRIKS širi svoju ekonomsku i političku težinu."
Kako zaključuje ovaj sociolog, "Evropa postaje (samo malo) poluostrvo evroazijskog superkontinenta, sve više marginalno u odnosu na globalne centre moći".
Čekajući Antihrista
Zašto se Evropa odlučila za kolektivno samoubistvo? Kako je moguće da Evropa propadne za vreme kraće od života jedne generacije? Grčki filozof Platon je učio da svaka demokratija vodi ka tiraniji, a svaka tiranija ka neslavnom kraju.
EU je izrazit primer kako demokratija može da propadne i postane sopstvena suprotnost, da se pretvori u tiraniju, piše ruski mislilac Aleksandar Dugin na sajtu "Geopolitika".
Demokratija se definiše kao volja većine, tiranija kao nametanje volje nekolicine, ili samo jednog čoveka. Briselska birokratija, na čijem čelu je Evropska komisija i njena šefica Ursula fon der Lajen, predstavlja očigledan primer tiranije: vladavine uskog kruga nad nemoćnom, pasivnom većinom. Tako, prema Platonu, završavaju demokratije.
Put EU je marš ka sopstvenom kraju, tvrdi ruski mislilac, i zato se njeni poglavari pripremaju za rat sa Rusijom, čiji se početak predviđa 2028. godine, ali to je, u stvari, volja za samoubistvom.
Lideri EU sada sa religioznom strašću čekaju odlazak Trampa, posle koga bi, po njihovom mišljenju, trebalo da se pojavi novi predsednik iz Demokratske stranke. Odnosno, dodaje Dugin, to bi bio Antihrist, čime bi počela konačna misterija evropskog samouništenja.
Bilo da se radi "samo" o ludilu, ili volji za samouništenjem, ili mešavini i jednog i drugog, nama je svejedno. Ali, to je logična i neizbežna posledica odricanja od sebe, svoje istorije i tradicije. S jedne strane su rodna politika, LGBT+ ili ilegalne masovne migracije, sa druge sankcije, dekarbonizacija i vojna zavisnost.
Zapravo, nastavlja ruski mislilac, u svesti evrokrata nema više porodice, nema dece, nema seljaka, nema nikakvog izvornog stanovništva, pa čak ni ljudi. Ipak, Evropljani ne mogu da počine čak ni samoubistvo bez pomoći Amerikanaca.
Međutim, samoubistvo može biti politički program, zaključuje Dugin, a neki Evropljani glasaju upravo za to. "Ljubav prema Ukrajini je transparentni sindrom ljubavi prema smrti", dodaje ovaj filozof.
Čovek bez senke, okružen ruševinama
Današnji Evropljani su narodi koji su se odrekli, ili su zaboravili svoju istoriju. A čovek bez istorije je, zapisao je nemački pisac Ernst Jinger, biće koje je "izgubilo svoju senku".
Izgleda da je Jinger predosetio budućnost, koja je, u njegovo vreme, tek počinjala, piše italijanski pisac Andrea Marćiljano za sajt "Elektomagacine", i video ju je sa velikom jasnoćom, kao padinu niz koju su se zaputili evropski narodi. Blaga padina se uskoro pretvorila u zjapeću provaliju.
Ova "senka" je čovekova istorija, i lična i kolektivna. Nije moguće živeti bez sopstvene senke. To nam najbolje pokazuje "ovaj apsurdni rat u Ukrajini, bez ikakve racionalne motivacije". Osim ako pod racionalnom motivacijom ne smatramo koruptivne šeme za brzo bogaćenje visokih funkcionera NATO-a, članova Evropske komisije i, tek na začelju, "zlatnih momaka" iz Kijeva, koje predvodi onaj šarlatan Zelenski.
Pritom, Evropljani izgledaju kao stado ovaca, koje njihovi pastiri teraju u klanicu. Čovek koji živi u stadu je biće koje nema svoju senku.
U suštini, on je već odustao od života. Onaj ko ne traži svoju senku nije ni svestan svog gubitka. On samo tupo i beslovesno prebiva u štali pre klanja, kaže Marćiljano, okružen ruševinama čije značenje više i ne razume.