
Mir, mir, niko nije... Sva Trampova proglašena, ali ne i postignuta pomirenja

"Zaustavio sam osam ratova".
Donald Dž. Tramp
Američki predsednik ovu rečenicu ne izgovara kao tvrdnju koju treba proveravati, već kao gotov bilans. Ratovi su okončani, mir je postignut, rasprava zatvorena.
Sve do 3. januara 2026. Donald Tramp se dosledno predstavljao kao političar koji ne voli ratove. I sve dok nije isključio struju Karakasu, pobio obezbeđenje predsednika Venecuele, a potom njega i njegovu suprugu oteo i doveo u Njujork na suđenje, delovao je drugačije od svojih prethodnika. Dok su Bajden, Obama, Buš i Klinton rado započinjali ratove, Trampom je odavao utisak predsednika čiji je jedini problem u tome što ih ne završava. On ih samo preimenuje: eskalaciju naziva tenzijom, tenziju krizom, krizu pauzom, a pauzu - mirom.
Ako na tren zaboravimo Madura i Venecuelu, šef Bele kuće je pomirio, prema sopstvenom priznanju, Izrael i Hamas, Jermeniju i Azerbejdžan, zaustavio eskalaciju između Indije i Pakistana, dugogodišnji spor između Beograda i Prištine, konflikt između Egipta i Etiopije, sukobe Tajlanda i Kambodže, oružane sukobe DR Konga i Ruande, napetosti između Pakistana i Avganistana.
Po Trampovoj logici, nije važno da li se desilo najgore, dovoljno je da je rat bio moguć. Pa, se tako među Trampovih "osam veličanstvenih" nalaze sukobi koji nikad nisu eskalirali, jednako kao i oni koji su ostavili desetine hiljada mrtvih.

To što je između Beograda i Prištine bilo svega osim rata, za Trampa ne predstavlja nikakav faktografski problem. Uostalom, šta nam je teško da redefinišemo rat prema Donaldovim kriterijumima? I to što se rat nije desio neko je sprečio. A ako je sprečeno, onda, logično, mora da postoji i zasluga. Ako postoji zasluga, postoji i politički kapital.
Slična logika primenjena je i na Egipat i Etiopiju. Tramp tvrdi da je mir oko sporne hidroelektrane na Nilu posledica njegove intervencije. Međutim, rat nije izbio ni pre, ni posle, ni po povratku Trampa u Belu kuću.
"Drugi slučaj su Egipat i Etiopija... Mir, bar za sada, je posledica moje intervencije i tako će ostati", napisao je Tramp na svojoj društvenoj mreži Trut soušal.
U ovoj objavi "za sada" je ključna formulacija - odgovornost je vremenski ograničena, ali se zasluga knjiži odmah. Uzrok spora - kontrola nad vodom od koje zavisi egzistencija miliona ljudi i dalje postoji. Pošteno rečeno - kriza je tek samo odložena.
Gaza pokazuje koliko je logika "proglašeno jednako postignuto" krhka. Masovno bombardovanje jeste stalo, ali Ujedinjene nacije konstatuju, recimo, da teška mehanizacija ne može da uđe kako bi se uklonile ruševine. Grad stoji razoren, Palestinci žive u, malo je reći, nehumanim uslovima, a rat se nastavlja drugim sredstvima. Ako se mir meri odsustvom granata, Gaza je "mirna". Ako se meri mogućnošću normalnog života, nije ni blizu kraja.
Ista logika primenjena je i na Indiju i Pakistan. Kratak prekid vatre između dve nuklearne sile nije pomirenje, već racionalna procena rizika. Na stranu što takvi prekidi ne rešavaju Kašmir, ne menjaju doktrine, ne brišu istoriju, već samo odlažu sledeći incident.
Ni na drugim adresama nije mnogo bolje. U DR Kongu se potpisuju sporazumi koje ne poštuju oni koji ratuju. Tajland i Kambodža, koji se spore oko granice, potpisali su primirje, ponovo se sukobili, pa su potpisali novo. Najzanimljiviji je slučaj Iran vs Izarel - mir je stigao pošto je Tramp bombama zasuo iranska nuklearna postrojenja. Tačno, nakon toga je došlo do prekida vatre, ali su i Iranu i Izraelu danas šake na obaraču.
A onaj ko je mirio ima pravo, izgleda, opet i da uznemiri. Tako Tramp, posle susreta sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanjahuom, poručuje Iranu da će ih opet napasti samo li nastave nuklearni program. Imao je poruku i za Hamas - "platiće pakleno" ne budu li se razoružali.
Ako pomirenje znači trajni politički dogovor uz mehanizme sprovođenja i smanjenje verovatnoće novog nasilja, onda Trampova osmica izgleda ovako: više privremenih prekida vatre, nešto sporazuma na papiru uz nastavak borbi i sukobi koji nikada nisu prerasli u ratove. I samo jedan proces koji možda može biti stavljen u folder "kraj rata" - Jermenija i Azerbejdžan.
Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov primetio je da su svi ti ratovi u nekom trenutku zaista stali, ali da se nijedna inicijativa nije dotakla razloga zbog kojih su počeli. Dodao je i da je težnja da se odmah zaustavi krvoproliće vredna podrške, ali da za dugoročno rešenje nisu dovoljne brze i užurbane inicijative. Drugim rečima: pauza nije politika mira, već odlaganje problema.
I tu dolazimo do suštine: mir je prestao da bude cilj, postao je valuta. Dok je nekada bio rezultat dugih pregovora, bolnih kompromisa i sporazuma koje niko nije voleo, savremena diplomatija ne pita prvo šta je rešeno, već šta se može prodati kao rešeno. Zato se ratovi više ne završavaju, već zatvaraju. Kao fajl. Kao projekat. Dovoljno je da eskalacija stane, makar privremeno, i već postoji osnova da se kaže da je "mir postignut".
Šta se dešava posle, ne ulazi u završni račun ni za "nobela", ni za medijske izveštaje.





