Svet

Kineski profesor o tehnici američkih udara: Istorija se postavlja naopačke, uzrok sledi posledicu

Mešanje je došlo prvo, ali se priča ispreda unazad, kao da je nestabilnost zahtevala mešanje, a ne da je mešanje proizvelo nestabilnost. Istorija se uređuje tako da agresija izgleda neizbežno, navodi profesor Vang Jivej sa Ženmin univerziteta
Kineski profesor o tehnici američkih udara: Istorija se postavlja naopačke, uzrok sledi posledicuGetty © Matt Cardy/Getty Images

Profesor uglednog kineskog Ženmin univerziteta, Vang Jivej, koji je i direktor Instituta za međunarodne poslove pomenutog univerziteta, u autorskom tekstu u listu "Čajna dejli" pojasnio je da, kada SAD napadnu drugu zemlju, napad ne počinje samo slanjem trupa ili ispaljivanjem raketa, već počinje jezikom.

Pažljivo osmišljen narativni sistem

"Ono što vidimo u Venecueli nije nasumična poruka, već pažljivo osmišljen narativni sistem, izgrađen oko tri osnovna koraka i ponavljan kroz skup dobro poznatih retoričkih trikova. A kada jednom razumete kako taj sistem funkcioniše, počinjete da uočavate isti obrazac iznova i iznova", konstatovao je profesor Vang.

"Prvi korak je prerušavanje. Promenite naziv neke radnje i promenićete način na koji se ona vrednuje. Tako SAD svoje delovanje u Venecueli nisu nazvale invazijom. Zapravo, uopšte nisu koristile jezik rata. Umesto toga, govorile su o hapšenju, privođenju i zajedničkim operacijama sa organima reda. Svi ti pojmovi pripadaju domenu unutrašnjeg policijskog delovanja, a ne rata. Efekat je snažan: kada se delovanje predstavi kao sprovođenje zakona, pitanja suvereniteta ili Povelje Ujedinjenih nacija tiho nestaju iz rasprave", konstatovao je profesor Vang.

Nasilje se neutrališe tehničkim jezikom

On je istakao da SAD vlastito nasilje neutrališu tehničkim jezikom.

"Bombardovanje postaje precizan udar, invazija postaje operacija, a civilna šteta se umanjuje kao kolateralna šteta. Takav rečnik ne služi samo ublažavanju utiska, već predstavlja rat kao oblik tehničkog upravljanja – nešto uređeno, kontrolisano, gotovo birokratsko", navodi profesor Vang, ali dodaje da istovremeno meta napada biva personalizovana.

"Država se svodi na jednog jedinog lidera, a suverenitet, institucije i stanovništvo nestaju u pozadini. Kada se država tako redukuje na pojedinca, promena režima se lako može predstaviti kao sprovođenje krivične pravde, a ne kao agresija", navodi profesor Vang.

Kada pažnju preusmerite, zakonitost postaje nevažna

Drugi korak je, po njemu, preusmeravanje. Kada se pažnja usmeri negde drugde, zakonitost postaje nevažna.

"Zato se toliki naglasak stavlja na elitne jedinice i snimke dramatičnih upada. Komandne sobe, snimci noćnog osmatranja i priče o specijalnim snagama dominiraju izveštavanjem. Publika se podstiče da se divi veštini i efikasnosti. Što operacija izgleda impresivnije, to je manje prostora da se postavi pitanje da li je uopšte trebalo da se dogodi", navodi profesor Vang, uz napomenu da se taktički potom koristi da prikrije strateško nasilje.

"Brza, čista operacija hvali se kao uzdržana i odgovorna, iako ništa ne govori o dugoročnim posledicama – regionalnoj nestabilnosti, stradanju civila, ekonomskom kolapsu ili beskrajnim ciklusima intervencija", navod profesor Vang.

Javnu raspravu preusmeravaju ka proceduri, a ne ka suštini

Drugim rečima, javna rasprava se pažljivo usmerava ka proceduri, a ne ka suštini.

"Medijske debate se usredsređuju na to da li je Kongres bio obavešten ili da li je tajming bio prikladan. Takve rasprave odvlače pažnju od ključnog pitanja: ko je uopšte ovlastio SAD da upotrebe silu van svojih granica?", napominje profesor Vang.

Uzrok i posledica se, potom, kako navodi profesor Vang, tiho preokreću.

"Mešanje je došlo prvo, ali se priča ispreda unazad, kao da je nestabilnost zahtevala mešanje, a ne da je mešanje proizvelo nestabilnost. Istorija se uređuje tako da agresija izgleda neizbežno", navodi profesor Vang.

Ko kontroliše pamćenje, kontroliše i moralni sud

Treći korak je, kako navodi profesor Vang, brisanje.

"Kontrolišite pamćenje i kontrolisaćete moralni sud", navodi on. "Latinska Amerika nije nova priča. Sjedinjene Države su se tamo mešale više od 40 puta. Ali, ta istorija se briše. Svaka akcija se predstavlja kao izuzetak, kao da nema nikakve veze sa onim što joj je prethodilo. I pre nego što javnost uopšte stigne da u potpunosti shvati šta se dogodilo u Venecueli, pojavljuju se novi naslovi – Tramp govori o okupaciji Grenlanda u roku od dva meseca, ili stižu vesti o vojnim raspoređivanjima usmerenim ka Iranu. Pažnja se pomera. Venecuela bledi. Odgovornost nikada ne stiže", navodi profesor Vang.

Ne prikazuje se celine agresije

"Čak su i slike pažljivo kontrolisane. Javnosti se prikazuju fotografije Nikolasa Madura, loše odevenog, iscrpljenog, poniženog. Ono što se ne prikazuje jeste brutalan proces koji stoji iza tih slika: ubistvo desetina kubanskih telohranitelja koji su poginuli štiteći ga, kao i samo nasilje upada. Fokus ostaje na spektaklu, a ne na ceni", napominje profesor Vang, uz napomenu da, kada se invazija preoblikuje u upravljanje, a rat postane rutinska administracija, najopasnija transformacija je već izvršena.

"Ona se ne dešava na bojištu. Ona se dešava u rečima", navodi profesor Vang.

image
Live