"Džeruzalem post" je 8. januara primetio da svedočimo kolapsu zapadne Evrope u realnom vremenu. Trampov zamenik šefa kabineta Stiven Miler objasnio je zbunjenim Evropljanima kako stoje stvari: svet počiva na moći koja se zasniva isključivo na sili. To je gvozdeni zakon koji vlada svetom još od početka vremena.
U prevodu: sve "zapadne vrednosti" su za budale.
Istog, 8. januara, u intervjuu za "Njujork tajms", Tramp je izjavio da on nije diktator, već da kao predsednik SAD može da radi šta god želi. "Ne treba mi međunarodno pravo; ograničen sam samo sopstvenim moralom." I sopstvenim umom.
Evropski lideri su navikli da se u svemu oslanjaju na Vašington i da slede njegovu politiku. Ali, sada su se SAD ustremile na Evropu. Kako je nedavno pisao "Vašington post", SAD više nisu "garant bezbednosti Evrope, nego sila koja podriva evropsku bezbednost".
Kolaps transatlantskog saveza
Jedan od primera je pitanje Grenlanda, koji SAD u svakom trenutku mogu uzeti vojnom silom. Šok za Evropljane bio je toliko dubok da nisu mogli da formulišu čak ni koherentan stav, primećuje sirijski publicista Muhamed Amer za sajt "Nju istern autluk".
Ukoliko odbiju njegov zahtev, Evropljani bi razljutili "tatu Trampa" (autorska prava za ovu dosetku pripadaju generalnom sekretaru NATO-a Marku Ruteu). Ali, ukoliko ga prihvate, još jednom bi potvrdili da su puki vazali Vašingtona.
Za Evropljane, ideja o vojnom osvajanju Grenlanda nije prazna pretnja, već retrogradni američki pogled na svet, iza koga stoji američka vojna moć, nastavlja Amer.
Međutim, možda uopšte neće biti potrebno da SAD koriste vojnu silu. Možda će biti dovoljne i carine od 10 odsto, koje će Tramp od 1. februara uvesti za sve "neposlušne" zemlje – za Dansku, Nemačku, Francusku, Holandiju, Norvešku, Finsku, Švedsku, kao i Veliku Britaniju.
Trampova pretnja je, izgleda, bila efikasna: nemački vojnici, njih 15, povukli su se sa Grenlanda samo 44 sata nakon dolaska i manje od 24 sata od objave uvođenja američkih carina, što nije sprečilo portparola Bundesvera Petera Milevčika da misiju oceni kao "uspešnu".
Neko ko poseduje makar malo zdravog razuma mogao bi da se zapita: zašto su uopšte tamo išli?
Reagujući na Trampov udarac zemljama EU koje su poslale vojnike na Grenland, šef Ruskog fonda za direktne investicije i specijalni izaslanik ruskog predsednika Kiril Dmitrijev je konstatovao da je reč o "kolapsu transatlantskog saveza".
"Carine rastu na 25 odsto od 1. juna", dodao je Dmitrijev, "a to je, otprilike, jedan odsto carine za svakog vojnika poslatog na Grenland. Evropa ne bi trebalo da provocira svog 'taticu'".
Čekajući Godoa
Šta preostaje Evropljanima, osim da čekaju da Trampu istekne mandat i da se nadaju povratku demokratskog predsednika u Belu kuću?
Ova nada je trenutno jača u Briselu i poprima obeležja pravog religijskog kulta, tvrdi ruski mislilac Aleksandar Dugin. Ili, možda podseća na dramu Semjulea Beketa, u kojoj dvojica protagonista, Vladimir i Estragon, "čekaju Godoa" koji nikako ne dolazi.
U stvari, naša draga, stara Evropa je, piše italijanski publicista Marko Rosi za sajt "Elektomagacine", upravo tamo gde treba da bude: "Ovaj zli entitet" – koji je nemoguće opisati drugačije osim kao entitet, jer EU nije država – "postao je krvožedna politička i ekonomska grana NATO-a i izdao sve što se moglo izdati".
Ljudi ovde, nastavlja Rosi, ne znače ništa, čak ni kada idu na glasanje; čuvene "vrednosti slobode i demokratije" ne znače ništa ukoliko se protivite željama "gospodara iz Davosa".
Dijalog je, naravno, uvek moguć, ali samo među istomišljenicima. I pod uslovom da ne pominjete novac: kada je novac potreban narodu, nema ga i ne možete se zadužiti. Ali, kada je potreban za ratove, recimo u Ukrajini, protiv Rusije, novca ima i morate se zadužiti.
Taj novac će otplaćivati i vaši unuci.
Evropi predstoji "izborni Armagedon"
Sve ovo se dešava pod senkom rata u Ukrajini. Očekivanje da se desi neko čudo i da Ukrajina pobedi u ratu je još jedna, tužna evropska iluzija. Suvoparne brojke govore suprotno, a one su neumoljive.
Kako primećuje bivši britanski diplomata Ijan Praud na sajtu "Fondacija strateške kulture" (koji je inače služio i u Moskvi), Rusija može da plaća svoje odbrambene potrebe sopstvenim finansijama, dok je Ukrajina u potpunosti zavisna od novca zapadnih donatora.
Uprkos ogromnim troškovima rata, nastavlja Praud, Rusija je 2025. godine imala fiskalni deficit od samo 1,7 odsto BDP-a, a to je i dalje značajno ispod "zlatnog fiskalnog pravila EU" od tri odsto, pri čemu neke zemlje, poput Francuske i Poljske, imaju više nego dvostruke deficite od ove cifre.
Kako je Brisel pokušao da reši problem finansiranja kijevskog režima? Zaduživanjem, u iznosu od čak 90 miliona evra. Drugim rečima, nastavlja Praud, rat u Ukrajina se nastavlja novcem koji Evropa nema. "Ali, ne bojte se", kaže ovaj bivši diplomata, jer je "Evropa odlučna da Ukrajina posle rata ima vojsku od 800.000 ljudi".
Naravno, Ukrajina iz istog razloga neće moći da plaća ovu armiju, jer novca nema. Evropa će ponovo biti primorana da interveniše kako bi zadovoljila finansijske potrebe Kijeva za isplatu plata vojnicima.
Ovo će, bez sumnje, prema nedavnoj studiji Instituta Kil, dovesti do rasta poreza u Evropi. Ali, to će dovesti i do gubitka posla za evropske firme u vojnoj industriji.
Evropi će, zaključuje Praud, neizbežno doživeti ekonomski kolaps kada se ovaj rat najzad završi, jer će morati da održava ekonomski propalu Ukrajinu, i to na aparatima. A za vodeće političke stranke u Evropi, dodaje bivši diplomata, to znači samo jedno: da se EU, od 2027. godine pa nadalje, suočiti sa "izbornim Armagedonom".
Odnosno, sudnji dan za vladajuće stranke.