Amerika prezire Evropu. To je osnovna poruka knjige novinara Ričarda Verlija pod naslovom "Amerika koja nas mrzi", prenosi sajt "Blik".
Dominantnu ideologiju Trampove ere, više nego bilo ko drugi, danas otelotvoruje potpredsednik SAD Džej Di Vens, preobraćenik u katolicizam, koji je spreman da povede krstaški rat protiv "evropskog voukizma", koga se gnuša.
Amerika to i ne krije. Naprotiv: "Americi je, u najboljem slučaju, potrebna samo vazalizovana, poslušna Evropa, ona koja će joj se povinovati i odreći se svojih "dekadentnih vrednosti", piše Verli. Američki krstaški rat protiv Evrope je već objavljen. Americi nije dovoljno to što nas mrzi, dodaje on, "Amerika želi da nas potčini".
Verlijeva knjiga počiva na mnoštvu razgovora koje je pisac vodio u mnogim krajevima Amerike. Autor je proputovao sa kamerom u ruci kroz nekoliko ključnih država SAD i prikupio svedočanstva mnogih Amerikanaca o njihovoj percepciji Evrope.
Verli primećuje da ta, nova/stara Amerika više nema mnogo toga zajedničkog sa Evropom. Ona sebe ne smatra prijateljem, a ni partnerom Starog kontinenta, što pokazuje čuvena fraza ambasadorke Viktorija Nuland: "Je*** EU", a potvrđuje "trgovinski udarac leđa koji joj je Tramp zadao tokom 2025. godine".
Amerika Evropu vidi samo kao još jednog kupca svojih proizvoda, počev od oružja ili nafte. I ništa više.
Trampizam je reganizam na steroidima
To potvrđuju razgovori autora sa takozvanim običnim Amerikancima, od Ajove, gde niko nije mogao da kaže ko je bio Napoleon, do Ilinoisa, gde mu je mehaničar rekao da su Evropljani "naivčine, nesposobne da shvate da se svet menja", sve do Mar-a-Larga, gde bogate Trampove pristalice veruju da "Evropljani znaju samo kako da zavuku ruku džep u Amerike", ili Zapadne Virdžinije, u kojoj se Evropa doživljava kao "religijski i kulturni Titanik".
Inače, Verli nikada nije delio antiamerička stanovišta, raširena u francuskim inetelektualnim krugovima. On je pre razočarani amerikanofil, neko ko je iskreno verovao u američke narative. Ipak, sada je prisiljen da prizna: "Banda predatora, uništitelja, lažova i fanatika stoji na čelu vodeće svetske sile".
Razočarani Verli često ponavlja reči kao što su "fanatizam", "pohlepa" ili "predatorstvo". Kapitalizam je, zaključuje autor, očigledno dostigao svoju krajnju fazu, gde je sve pretvoreno u robu i gde je antietatizam postao nova religija; država se sada smatra suvišnom, porezi "nepodnošljivim troškom", a preraspodela je postala prljava reč.
Trampizam je samo krajnji izraz tog "gnušanja" prema kontinentu sa koga su potekli i sami Amerikanci. Trampizam je "reganizam na steroidima", zaključuje Verli.
Evropa ugrožava zapadnu civilizaciju
To je jasno definisano u novoj američkoj Strategiji nacionalne bezbednosti (NSB). Problem je, međutim, u tome, primećuje sociolog Rikardo Martins na sajtu "Nju istern autluk", što Brisel vidi sebe kao lojalnog saveznika, a ova neusklađenost između američke strategije i samopercepcije Evrope pretvara tranatlantske odnose u veoma opasnu iluziju.
Pretpostavka da će Evropa uvek biti prirodni i trajni saveznik SAD dugo je strukturirala evropsku spoljnu i bezbednosnu politiku. Ipak, ova pretpostavka se više ne deli u Vašingtonu, tvrdi Sven Biskop iz poznatog briselskog tink-tenka Instituta Egmont. Tokom Trampovog drugog predsedništva, ona je eksplicitno artikulisana od strane istaknutih američkih političkih ličnosti, poput Džej Di Vensa ili Marka Rubija, koji su u Evropi prepoznali "problematičan, opadajući i politički sumnjiv region".
Jednom rečju: Evropa više nije stub američkog globalnog liderstva. Ona je postala region čija unutrašnja politička i društvena dinamika ugrožava samu "zapadnu civilizaciju".
Odbijanje Evropske unije da prizna ovu realnost stvorilo je duboko šizofreni odnos, tvrdi Martins: Evropa nastavlja da govori o transatlanskom savezu, dok SAD doživljavaju EU kao prostor čija je autonomija krajnje nepoželjna. Evropsko poricanje ove realnosti ubrzava gepolitičku marginalizaciju EU.
Ovaj trenutak obeležava to što se ovo neprijateljstvo preselilo iz retorike u doktrinu, smatra Martins. Kao što se izričito tvrdi u NSB, promene u ovom "politički problematičnom regionu" treba podsticati spolja.
Vreme je da Evropa napusti NATO
Naravno, kako primećuje Martins, erozija Severnoatlantskog saveza nije počela sa Trampom. NATO je oduvek bio savez koji je omogućavao američku dominaciju nad Evropom. Prema američkom strategu Zbignjevu Bžežinskom, NATO je funkcionisao prvenstveno kao instrument strateškog uticaja SAD na Evropu.
SAD su samo retorički podržavale "evropske intregracije", samo dok nisu dovodile u pitanje američki primat. Trampova Amerika je, primećuje ovaj sociolog, samo napustila pretvaranje da ova asimetrija služi nekom zajedničkom projektu. NATO nikad nije bio "zajednica jednakih". Odsustvo SAD sa ključnih ministarskih sastanaka NATO-a u decembru 2025. godine to dokazuje: od Evrope se očekuje da deluje, ali ne i da ima svoj glas.
EU, uprkos svemu, primećuje Martins, nastavlja da insistira na "fikciji saveza", o čemu svedoče izjave Kaje Kalas da "SAD ostaju najbliži saveznik Evrope", koje samo pokazuju da Evropa ostaje politički zavisna od SAD, što za sada omogućava evropskim institucijama da izbegnu suočavanje sa implikacijama američkog povlačenja, a da, pritom, očuvaju postojeće strukture moći unutar EU.
Rezultat je politička šizofrenija. EU se pretvorila u poricanje Evrope kao nezavisnog političkog identiteta. Odnosno: što više Amerike, sve je manje Evrope.
Kako zaključuje Martins, ukoliko Evropa ne proglasi svoju nezavisnost od SAD i ne povrati svoj vojno-strateški i politički suverenitet, Stari kontinent će doživeti istu sudbinu kao Jugoslavija, Libija i Irak, koje su, navodno, bile žrtve borbe SAD protiv "antidemokratskih režima".
Vremena su se promenila otkako je Severnoatlantski sporazum potpisan u Vašingtonu 4. aprila 1949. godine, piše britanski novinar Ijan Praud za sajt "Fondacija strateške kulture". Odnosno, vreme je da Evropa napusti svoje iluzije o "transatlantskim odnosima".
Najgori ishod nakon završetka rata u Ukrajini bio bi spuštanje nove gvozdene zavese, kaže ovaj novinar, pri čemu bi Evropa i Ukrajina nastavile da vode svoju antirusku politiku, koja je izazvala rat u Ukrajini, a ovaj rat se, naravno, mogao izbeći.