Generalni sekretar NATO-a Mark Rute je energičan, posvećen i iskusan političar. "Teflon Mark" je bio premijer sa najdužim stažom u istoriji Holandije, i da je sada 1955, 1975. ili čak 2005. godina, njegov karakter i vešti politički instinkti bili bi idealni za poziciju koju sada zauzima.
Ali tajming je sve, a njegov pogled na svet i pristup su suprotni onome što je NATO-u danas potrebno, piše za "Forin polisi" Stiven M. Volt, profesor međunarodnih odnosa na Harvardu.
Od kada je postao generalni sekretar, Ruteov glavni cilj je bio da Sjedinjene Države ostanu potpuno posvećene NATO-u i evropskoj bezbednosti u širem smislu. Ako to zahteva bestidno laskanje "tatici" Trampu i sipanje hladne vode na evropske napore da postignu veću stratešku autonomiju, neka bude.
Može se razumeti njegova motivacija – da Sjedinjene Države igraju ulogu evropskog zaštitnika, ali mu nedostaje razumevanje celokupne strateške situacije, navodi Volt.
Kada je kanadski premijer Mark Karni u Davosu pozvao srednje sile da se udruže kako bi branile svoje interese i vrednosti u svetu sve više predatorskih velikih sila na čelu sa SAD, Rute je Evropskom parlamentu poručio da Evropa jednostavno ne može da se brani bez velike pomoći SAD.
Postoje najmanje četiri ozbiljna problema sa njegovim zaključkom, navodi profesor sa Harvarda.
Prvo, Rute greši u vezi sa sposobnošću Evrope da se brani. Da, Evropa je danas previše zavisna od Sjedinjenih Država, ali to nije trajno stanje koje evropske članice NATO-a ne mogu da reše.
Evropa ne treba da pokušava da razvije globalnu projekciju moći sličnu onoj koju imaju Sjedinjene Države ili Kina, već "samo" da razvije kapacitet da odvrate napad na sopstvenu teritoriju ili da izađu kao pobednici ako do njega dođe, smatra Volt.
Volt ipak priznaje da Evropa ima problem da dogovori zajedničku akciju i odbrambene napore. Zbog toga joj je "primamljivo" da nastavi da se oslanja na Ujaka Sema – em će uštedeti novac, em će izbeći političku svađu unutar bloka.
To je i Ruteova logika – održati status kvo, ali tu leži i drugi problem: umirivanje Trampa ne funkcioniše.
Rute se mnogo trudio da umiri i laska Trampu i šta mu je to donelo? Strategiju nacionalne bezbednosti SAD koja je Evropu označila kao gomilu dekadentnih zemalja koje se suočavaju sa civilizacijskim padom i obnovljeni pritisak SAD da preuzmu Grenland.
Treći problem je taj što isticanje evropske slabosti i zavisnosti samo pojačava prezir Donalda Trampa i njegovog MAGA sveta prema demokratskim saveznicima SAD, umanjuje njihovu percipiranu stratešku vrednost i osnažuje one koji žele da potpuno napuste Alijansu.
Nasuprot tome, sanjari Volt, sposobnija Evropa bila bi vredniji partner. Svi znaju da Tramp poštuje snagu i iskorišćava slabost i zato nije jasno zašto je Rute toliko željan da Evropa ostane slaba i poslušna.
Na kraju, saveznici SAD u NATO-u se suočavaju sa problemom kolektivne akcije, i naterati ih da se udruže nije lak zadatak Ali to je u sadašnjoj eri posao generalnog sekretara.
U stara vremena, prilagođavanje i upravljanje preferencijama SAD bio je ključni deo posla generalnog sekretara; danas to znači pripremu Alijanse za svet u kome Sjedinjene Države ili nisu toliko centralne u Alijansi ili su možda potpuno odsutne.
Za razliku od Karnija, Rute još uvek nije u potpunosti shvatio strukturne promene koje su se dogodile u svetskoj politici i kako će te promene uticati na transatlantske odnose u budućnosti, navodi Volt.
Trampova administracija nema apsolutno nikakvu posvećenost takozvanim liberalnim vrednostima, ponaša se predatorski i prema saveznicima i prema protivnicima i ne može joj se verovati.
Kina je sada značajna velika sila sa značajnim ekonomskim i vojnim uticajem, što odvlači pažnju SAD od Evrope, ali i daje drugim državama primamljive opcije.
Rusija je, navodi Volt, daleko slabija velika sila i ona sa kojom bi Vašington mogao biti u iskušenju da popravi odnose kako bi pokušao da zakomplikuje život Pekingu.
U ovom novonastajućem multipolarnom svetu, Evropa više nema svoje mesto i biće primorana da sama krene svojim putem. To ne mora nužno dovesti do potpunog transatlantskog raskida, ali sugeriše potrebu za velikim rebalansiranjem. Pokušaj da se očuva stara formula NATO-a o dominaciji SAD i evropskoj pokornosti je sve lošija opklada.