Uoči pokrajinskih izbora u nemačkoj saveznoj državi Baden-Virtemberg, jedna tema izazvala je posebnu pažnju javnosti – vođenje predizborne kampanje na turskom i arapskom jeziku.
Potez koji je inicirala stranka Di Linke otvorio je raspravu o tome gde se nalaze granice političkog marketinga, integracije i identiteta u savremenoj Nemačkoj.
Stranka je odlučila da deo svojih poruka plasira na više jezika, uključujući turski i arapski, sa ciljem da dopre do birača migrantskog porekla.
U kratkim video-obraćanjima i porukama na društvenim mrežama, stranački predstavnici se direktno obraćaju zajednicama koje u Baden-Virtembergu čine značajan deo stanovništva.
Poruke se tiču socijalnih tema – stanovanja, troškova života, zapošljavanja – ali je upravo jezik postao centralna tačka javne debate.
Podržavaoci ovakvog pristupa tvrde da je reč o legitimnom i pragmatičnom koraku.
Nemačka je već decenijama imigraciona zemlja, a turska zajednica predstavlja jednu od najbrojnijih manjina.
Prema tom stanovištu, obraćanje biračima na maternjem jeziku nije odricanje od integracije, već priznavanje društvene realnosti. Politika, kažu, mora da komunicira sa svim delovima stanovništva ako želi da bude inkluzivna.
Kritičari, međutim, vide u tome problematičan signal.
Po njihovom mišljenju, službeni i politički diskurs u Nemačkoj treba da ostane pre svega na nemačkom jeziku kao faktoru društvene kohezije.
Oni upozoravaju da ovakva praksa može podstaći segmentaciju biračkog tela i produbiti paralelne društvene strukture.
Posebno je osetljiva činjenica da se kampanja vodi na jezicima koji su u poslednjih nekoliko godina često bili u fokusu javnih rasprava o integraciji, migraciji i bezbednosti.
Politički analitičari ukazuju da ova strategija odražava širi trend u evropskoj politici – stranke sve više koriste mikrotargetiranje i prilagođene poruke kako bi mobilisale specifične grupe birača.
Društvene mreže omogućavaju da se poruke lako prilagode različitim jezičkim i kulturnim zajednicama, bez potrebe za klasičnim, masovnim kampanjama. U tom kontekstu, turski i arapski jezik nisu izuzetak, već deo šire strategije personalizovane političke komunikacije.