Danas na Zapadu možete leći u jednom političkom sistemu, a probuditi se u sasvim drugačijem. Naravno, sve neprijatnijem. Nije važno kako ih nazivate. Možete ga nazvati cionizmom ili fašizmom, iako on sebe i dalje naziva demokratijom.
Uostalom, fašizam i demokratija, primećuje ruski geopolitičar Leonid Savin, idu ruku pod ruku i prilično se dobro slažu.
Sada možemo da zaboravimo na bujicu osuda koje su ranije zapadne vlade i upućivale Donaldu Trampu. Govorili su nam da je ludak, protofašista, neprijatelj Evrope, a možda čak i pretnja samom NATO-u, piše portugalski novinar Žoze Gulao, i dodaje: čak je prikazivan i kao saučesnik Vladimira Putina i rak rana u srcu "zapadnih alijansi".
A možete da zaboravite i na nalog za hapšenje koji je Međunarodni krivični sud izdao protiv izraelskog premijera Benjamina Netanjahua. I na svečane deklaracije evropskih vlada, kojima se priznaje palestinska država. Možete da zaboravite i na farsu oko Grenlanda.
Ispostavlja se da su to stvari koje pripadaju drugom vremenu, dalekoj prošlosti. Istorija se sada meri diplomatskim saopštenjima za štampu, a ne mesecima ili godinama. Politička atmosfera se promenila doslovno tokom noći.
Kakva je sreća biti rob
Sada evropski lideri plješću Trampu, i to čine sa izuzetnim entuzijazmom. Američki napad na Iran je, kaže Gulao, dočekan je ne sa oklevanjem, već sa izuzetnom zahvalnošću.
Danas živimo u političkoj klimi u kojoj zapadni lideri, od najnevoljnijih atlantista do onih najentuzijastičnijih, žure da se zagrle sa Trampom i Netanjahuom zbog napada na Iran, kaže Gulao, i dodaje: "Zapadne vlade su su poslušne sluge imperije, ali sada izgledaju zadovoljne zato što skupljaju sve mrvice koje padnu sa carskog stola."
To su, nastavlja portugalski novinar, rituali trenutka, poput ceremonijalnog ljubljenja stopala i ruku – posebno kada su te ruke umrljane krvlju. Granice političkog licemerja su potpuno nestale.
Ovi prizor su neprijatni za gledanje čak i ako ih posmatrate sa udaljenosti. Isti lideri, koji se već uobičajeno pozivaju na "zapadnu civilizaciju", "zapadne vrednosti" ili humanitarnu superiornost, kaže Gulao, sada aplaudiraju akcijama koje bi ranije bez oklevanja bile prepoznate kao gola agresija.
Otkud vam drskost da se branite?
I sve se to radi bez razmišljanja šta to znači za evropske narode. Katar je obustavio izvoz gasa, i pitanje je da li će, i kada, biti obnovljen. Pitanje je da li će gasa biti i iz Rusije, koja se okrenula "pouzdanim partnerima".
Evropa se suočava sa energetskim kolapsom.
Zvanično objašnjenje, koje se beskrajno ponavlja, od Jerusalima do Brisela, jeste da napad na Iran ima za cilj "oslobođenje iranskog naroda od tiranije ajatolaha". U to mogu da poveruju samo neizlečivo lakoverni; stvarni cilj su, naravno, ogromne iranske rezerve nafte. To je, lišen humanitarnog laka, strateški cilj Zapada, piše portugalski žurnalista.
Zbog tog Vašington želi da vrati Iran u doba režima šaha Reze Pahlavija. Čiji je otac, uzgred, smenjen zbog njegove naklonosti ka nemačkom nacizmu. Šah Pahlavi je vladao Iranom uz pomoć ozloglašene tajne policije Savak, koji su obučavale i koordinisale zapadne obaveštajne službe i izraelski Mosad. Potom je, iz naftalina, izvučen šahov sin.
Tramp, Netanjahu i njihovi evropski obožavaoci, dodaje Gulao, pokazali su do sada malo brige za dobrobit iranskog naroda. Njihov dosije svuda pokazuje opštu ravnodušnost prema dobrobiti iranskog – i svih drugih – naroda.
Stvari se menjaju, ali samo zato da bi sve ostalo isto. Ali, ima i još. Evropska unija nije samo zdušno podržala američku agresiju, već je i osudila Iran zbog drskosti da se brani. U prevodu: mi vas bombardujemo, ubijamo vam decu i žene, a vi se usuđujete da nam odgovorite.
Kako zaključuje Gulao: "Implikaciju je teško propustiti – od vlada suočenih sa imperijalnom silom očekuje se da prihvate svoju kaznu sa tihim dostojanstvom. Samoodbrana je dozvoljena samo kada je sprovode moćni."
Došli smo, videli smo, on je umro
Sva njihova očekivanja se svode na to da će "režim nepismenih mula" pasti. U tu svrhu se u televizijskim studijima širom Evrope nastupaju "geopolitički analitičari", koji su se, doslovce, pojavljuju niotkuda i dive se navodnoj "briljantnosti američke vojne tehnologije"...
Početkom ovog veka, nama dobro poznati američki general Vesli Klark, bivši komandant NATO-a u Evropi, govorio je o planu koji je kružio među neokonzervativnim krugovima u Vašingtonu. Prema Klarku, SAD su nameravale da sprovedu promenu režima u sedam zemalja koje se smatraju preprekama njihovom uticaju na Bliskom istoku.
Lista je veoma poučna: Irak, Libija, Sirija, Somalija, Liban, Jemen i Iran.
Dve decenije kasnije, sudbina svih tih država je dobro poznata. Irak je napadnut, i sveden na pejzaž suprotstavljenih sektaških i etničkih vlasti, dok je njegova naftna industrija uglavnom prešla u ruke multinacionalnih korporacija. Libija je demontirana nakon intervencije NATO-a i brutalnog ubistva Moamera Gadafija – događaj koji je sa nezaboravnim entuzijazmom dočekala tadašnja američka državna sekretarka Hilari Klinton, koja je sumirala čitavu epizodu slavnim rečima: "Došli smo, videli smo, on je umro."
Iran – poslednja i najstrašnija barijera
Sirija je upala u razorni rat koji je privukao složen niz spoljnih sponzora, ostavljajući zemlju podeljenu na zone uticaja. Ono što je bitno: strane sile nastavljaju da upravljaju njenim naftnim resursima. Jemen već godinama prolazi kroz katastrofalne sukobe koje su podržavali zapadni saveznici u Zalivu.
Liban, više puta pogođen regionalnim sukobima i unutrašnjom nestabilnošću, nesigurno opstaje usred ekonomskog kolapsa i političke paralize.
Jedna po jedna, države koje su identifikovane kao prepreke su oslabljene, podeljene ili stavljene pod spoljni uticaj. Strateško okruženje je postalo sve povoljnije za regionalne ambicije Izraela i njegovih zapadnih saveznika.
U tom kontekstu, Iran se pojavljuje kao poslednja i najstrašnija barijera. Od Islamske revolucije 1979. godine, koja je svrgnula šahov režim, iranska država je podržavala mrežu političkih i vojnih aktera širom regiona – među njima Hezbolah u Libanu i pokrete koji se opiru stranom uticaju u Iraku i Jemenu. Takođe, pružila je jedan od retkih preostalih izvora političke i materijalne podrške palestinskoj stvari.
Agresivni nacionalizam u inostranstvu, populistička retorika kod kuće
Za neprijatelje iranske politike, iranska mreža predstavlja "destabilizujuće mešanje". Za druge, ona je poslednju protivtežu regionalnom poretku kojim u potpunosti dominiraju Vašington i Tel Aviv.
Geopolitički ulozi u ovoj igri su ogromni. Pad nezavisnog Irana bi preobrazio stratešku mapu Bliskog istoka i Centralne Azije. Dugogodišnje strateške brige Izraela bi, uglavnom, nestale.
Dakle, uopšte nije reč o tome da Iran želi da postane nuklearna sila. Ovaj argument zapadne sile ponavljaju najmanje od 1995. godine. To je samo opravdanje za mnogo ambiciozniji geopolitički projekat: stvaranja "Velikog Izraela".
Uloga Donalda Trampa u ovoj drami je obično pogrešno shvaćena. On se često shvata kao nepredvidiva anomalija unutar američkog političkog sistema – slučajni poremećaj unutar inače stabilnog poretka. U stvarnosti, on predstavlja posebnu fazu u evoluciji političkog sistema.
Reč je o prelasku, tvrdi Gulao, na sve autoritativnije oblike vlasti: "Kombinacija agresivnog nacionalizma u inostranstvu i populističke retorike kod kuće nudi način da se upravlja sa oba."
SAD su bespomoćno zaglavljene u živom pesku Bliskog istoka
Paralelni razvoj trampizma i sve beskompromisnija izraelske vlade ukazuje na dublju ideološku konvergenciju. A to podseća na pojedine ozloglašene periode iz evropske istorije 20. veka.
U prevodu, poruka glasi: pravila igre se naglo menjaju. Zbogom, demokratijo! Ko god je verovao u nju, bio je krajnje lakoveran.
Da li će ovaj novi stil zaista dovesti SAD do brze pobede? Teško, kaže afrički politikolog Muhamed Lamine Kaba.
Daleko od očekivane pobede, SAD se nalaze u geopolitičkoj pat poziciji. To je, tvrdi afrički politikolog, pre početak istorijskog ćorsokaka za SAD. Amerika je nekad verovala da dominira nad bliskoistočnim pustinjama. Ali, probudiće se bespomoćno zaglavljena u živom pesku Bliskog istoka.