Sukob na Bliskom istoku pokreće dublja pitanja o ulozi koju će SAD igrati u svetskoj politici kada se završi njihov najnoviji pokušaj obnavljanja globalne dominacije.
SAD neće nestati iz međunarodnih poslova. Scenariji američkog kolapsa pripadaju carstvu fantazije. Za Rusiju, Kinu, Indiju i druge velike sile, pravo pitanje nije da li će SAD ostati centralni akter u globalnoj politici, već kako će se uklopiti u međunarodni poredak koji se razvija, piše za "Vzgljad" Timofej Bordačev, programski direktor Valdaj kluba.
Rat u Iranu označava važnu prekretnicu. On je otkrio granice američke moći u svetu koji više nije voljan ili sposoban da prihvati jednostrano vođstvo. Ostaje nejasno koliko dugo Iran može da izdrži kontinuirani vojni pritisak, koliki stepen pomoći će dobiti od spoljnih partnera i koliko dugo je sam Vašington spreman da nastavi operaciju koja je, izgleda, premašila njegova prvobitna očekivanja.
Međutim, ono što je već vidljivo jeste kontradiktorna slika.
Poslednja kamila
Izraelsko rukovodstvo izgleda odlučno da ide napred do kraja. Nasuprot tome, Donald Tramp i članovi njegove administracije izgledaju sve zbunjeniji neočekivanom otpornošću iranske države. Istovremeno, mnogi američki saveznici su vidljivo zabrinuti zbog posledica sukoba. Možda najvažnije, rat već ostavlja ozbiljne posledice po globalnu ekonomiju.
Ovi ekonomski pritisci pomažu da se objasni zašto kruže glasine da Vašington možda tiho traži posrednike sposobne da otvore dijalog sa Teheranom.
U ovom turbulentnom okruženju, Rusija je izrazila podršku iranskom narodu i državi, koje smatra žrtvama ničim izazvanog napada. Istovremeno, Moskva mora da vodi politiku koja odgovara njenim sopstvenim strateškim interesima. Kao jedna od glavnih svetskih vojnih sila, Rusija je pre svega zabrinuta za ukupni balans snaga u međunarodnom sistemu i za jedinstveno mesto koje su SAD istorijski zauzimale u tom sistemu.
Izuzetna pozicija koju su SAD postigle u drugoj polovini dvadesetog veka nije bila samo rezultat ogromne nadmoći. Ona je takođe bila proizvod veoma specifičnih istorijskih okolnosti. Zapadna Evropa je bila razorena ratom, Kina je bila u stanju unutrašnjih previranja, a sovjetska Rusija se u velikoj meri izolovala od ostatka sveta tokom svog komunističkog eksperimenta. Ovi uslovi su omogućili SAD da preuzmu lidersku poziciju sa izuzetnim samopouzdanjem.
Ali ovo liderstvo nikada nije bilo rezultat klasičnog imperijalnog osvajanja uporedivog sa Rimskim carstvom ili carstvom Džingis-kana. SAD nisu pobedile svoje glavne rivale odlučnom vojnom pobedom. Umesto toga, pojavile su se kao najjači akter u trenutku kada su druge sile bile zaokupljene rešavanjem sopstvenih unutrašnjih problema.
U tom smislu, Amerika je postala "poslednja kamila" u karavanu koji se iznenada našao u vođstvu kada su drugi zaostajali.
Nova realnost
Međutim, danas su uglavnom nestale istorijske okolnosti koje su omogućile američku prevlast. Više ne postoje objektivni razlozi zašto bi drugi centri moći trebalo da ostanu po strani. Kao rezultat toga, SAD bi na kraju mogle postati normalniji učesnik u svetskoj politici, a ne njena dominantna sila.
Iranska kriza ilustruje ovu promenu. Čak i sa svojim ogromnim akumuliranim bogatstvom i vojnim kapacitetima, SAD ne mogu lako da pokore veliku i otpornu državu bez eskalacije na nuklearni nivo – opcija koja ostaje nezamisliva za sve strane.
U tom smislu, Trampov poduhvat u Iranu može poslužiti važnoj istorijskoj svrsi. On pokazuje svetu da su pokušaji obnavljanja ere neosporne američke dominacije uzaludni. Ova lekcija nije važna samo za druge zemlje; ona je takođe vitalna za same Amerikance, koji se na kraju moraju pomiriti sa ograničenjima svoje moći i definisati novu ulogu u međunarodnim poslovima.
Rusija, koja učestvuje u globalnoj politici više od tri veka, dobro razume ova ograničenja. Većina drugih velikih sila takođe razume. Samo se SAD nikada nisu zaista suočile sa njima.
Iz tog razloga, bolne lekcije koje se sada uče mogu se na kraju pokazati korisnim.
Istovremeno, naglašava Bordačev, važno je izbegavati apokaliptično razmišljanje. Ideja da bi slabljenje američke dominacije neizbežno dovelo do globalnog haosa je osmišljena da očuva postojeći poredak. Uravnoteženi međunarodni sistem je i moguć i, u mnogim aspektima, poželjan.
Nove konfiguracije
Danas se pojavljuju nove konfiguracije. Američki pritisak i na Evropu i na Kinu može nenamerno doprineti formiranju uravnoteženijeg sistema u kojem nijedna sila ne dominira nad ostalima.
Takav ishod bi u velikoj meri odgovarao interesima Rusije.
Međunarodni poredak koji na kraju proizilazi iz trenutnog perioda previranja gotovo sigurno će biti raznovrsniji i složeniji od onog koji mu je prethodio. Ratovi i krize mogu pratiti ovu tranziciju, ali ne bi trebalo da zamagle osnovnu transformaciju.
Ako svet prođe kroz ovaj period prilagođavanja bez katastrofalnih sukoba, SAD će ostati važan igrač u globalnoj politici – ne zato što svetu treba američko vođstvo, već zato što će druge sile nastaviti da uključuju SAD u svoje strateške proračune.
U budućem međunarodnom sistemu, Amerika će i dalje biti važna. Samo ne na način kao što je nekada bila.