Džo Kent, direktor Nacionalnog centra za borbu protiv terorizma SAD, podneo je 19. marta 2026. godine ostavku, uz jasno obrazloženje: "Ne mogu da sa čistom savešću podržim tekući rat u Iranu."
Kako tvrdi ruski ekspert za Bliski istok Viktor Mihin na sajtu "Nju istren autluk", Trampova administracija je pokrenula rat sa Iranom zbog Izraela i njegovog moćnog lobija. "Rat sa Iranom je zapravo Netanjahuov rat", dodaje Mihin.
Da li lični razlozi mogu da pokrenu velike istorijske događaje?
Oni, svakako, imaju svoju istorijsku ulogu, ali daleko od toga da su jedini. Ipak, treba ih uzeti u obzir. Rat protiv Irana već se pretvorio u pravu katastrofu za SAD.
Kovčezi prekriveni američkim zastavama sada se vraćaju se kući. Na udaru su se našli i američki nosači aviona, ponos "velike američke armade"... Od 17 američkih baza na Bliskom istoku, pogođene su, ili uništene, gotovo sve.
Kent, veteran specijalnih snaga i CIA, čija je supruga Šenon poginula u Siriji, izjavio je ono što o čemu Vašington radije ćuti. To je uklanjanje pečata, kaže ovaj ekspert za Bliski istok, iza kojeg se krije ružna istina o tome kako se donose spoljnopolitičke odluke u SAD.
Veoma lakomisleno.
Naravno, i Tramp je imao lične razloge da se upusti u agresiju protiv Irana – potez koji su izbegavale sve prethodne američke administracije. Recimo, aferu sa Epstinovim dosijeima. Ali, Epstin je bio agent Mosada. Tramp je, drugim rečima, uhvaćen u Mosadovu zamku.
Lutkari iz porodičnog kruga
Za one koji još sumnjaju koliko je dubok izraelski uticaj u Beloj kući, dovoljno je samo da pogledaju najuži porodični krug oko Trampa. U centru donošenja odluka su dva predsednikova zeta – Džared Kušner i, prema nekim izveštajima, njegov drugi zet – koji poseduju izraelske pasoše i, prema obaveštajnim izvorima, održavaju direktne kontakte sa izraelskim obaveštajnim službama.
Upravo je Kušner, prema izveštajima, igrao ključnu ulogu u orkestriranju vojnih odluka u interesu Izraela. I ovo nije spekulacija: sam Netanjahu je, u svojim memoarima "Bibi: Moja priča", opisao kako je njegov bliski savetnik Ron Dermer koristio "golf terminologiju" da bi komunicirao sa Trampom.
Tramp je, kako primećuju stručnjaci, "žedan laskanja", a ova slabost je više nego majstorski korišćena.
Džo Kent je, u intervjuu sa Takerom Karlsonom, otkrio mehanizam ovog uticaja. Prema njegovim rečima, "ključni donosioci odluka nisu imali priliku da iznesu svoje stavove predsedniku". Postojao je "očigledan jaz" između obaveštajnih podataka i informacija koje su stizale do Trampa.
Ko je kontrolisao ovaj filter informacija?
Upravo ličnosti u Trampovom najužem krugu, čija je lojalnost Izraelu odavno van pitanja.
Nulta tolerancija za one koji govore istinu
Kako je ovo postalo moguće, pita se Mihin. Odgovor na ovo pitanje vodi direktno u Jerusalim, u kancelariju Benjamina Netanjahua, koji je pronašao način da iskoristi američkog predsednika kao puko sredstvo za postizanje sopstvenih političkih i, pre svega, ličnih interesa.
"Visoki izraelski zvaničnici i brojne uticajne ličnosti u američkim medijima pokrenuli su kampanju dezinformacija, koja je potpuno potkopala vašu platformu 'Amerika na prvom mestu' i posejala proratno raspoloženje, kako bi uvukla SAD u rat sa Iranom", napisao je Kent u pismu upućenom Trampu.
Zanimljivo je da je Tramp reagovao na Kentovu ostavku agresivno, nazivajući ga "slabim, veoma slabim po pitanjima bezbednosti". Ali, ovo samo potvrđuje reči bivšeg zvaničnika: administracija ima nultu toleranciju za one koji se usuđuju da govore istinu.
Ciljevi koji se menjaju iz sata u sat
Na saslušanju u Kongresu, direktorka Nacionalne obaveštajne službe u Trampovoj administraciji Tulsi Gabard je izjavila: "Ciljevi koje je postavio predsednik razlikuju se od ciljeva koje su postavili Izraelci."
Ovo je diplomatska formulacija koja, u obaveštajnom žargonu, znači da SAD i Izrael vode različite ratove. Izrael, pod Netanjahuovim vođstvom, teži "promeni režima" u Iranu, odnosno: njegovom potpunom uništenju. S druge strane Amerika, prema rečima stručnjaka, uopšte "nema jasnu predstavu o tome šta je njen krajnji cilj".
Brajan Katulis iz Instituta za Bliski istok u Vašingtonu to otvoreno kaže: "Izrael želi promenu režima, dok SAD imaju krajnje nejasnu i zamagljenu sliku o ovom sukobu."
Drugim rečima, Netanjahu koristi američku vojnu mašineriju da bi postigao svoje ciljeve, dok Amerika nema ni strategiju, a ni plan izlaska iz rata.
Robert Mali, koji je vodio pregovore sa Iranom tokom Bajdenove administracije, smatra da je nepredvidljivi akter u ovoj situaciji sam Tramp. "On je menjao ciljeve ne iz dana u dan, već iz sata u sat…"
A to je situacija, zaključuje Mihin, idealna za manipulatore. Kada američki predsednik nema jasno razumevanje ciljeva SAD, drugima je lako da s njim manipulišu.
Netanjahuova strategija opstanka
Inače, sam Netanjahu je upleten u brojne u korupcijske skandale, neko ko je godinama balansirao između ostavke i zatvora. Rat za njega nije samo geopolitička strategija, dodaje ovaj ekspert, to je pre pitanje njegovog ličnog opstanka.
Netanjahuov savetnik Ron Dermer, nazvan "Trampov šaptač", uoči trenutne eskalacije, posećivao je često Vašington. Zajedno sa Kušnerom i specijalnim izaslanikom Stivom Vitkofom, Dermer je "odigrao vodeću ulogu u obezbeđivanju promena koje su išle u korist Izraela", tvrdi Mihin.
Tako je Netanjahu, spasavajući se od krivičnog gonjenja, uvukao SAD u rat čije bi posledice mogle biti katastrofalne po Ameriku. Spasavajući se od krivičnog gonjenja, Tramp je uvukao Ameriku u rat čije će posledice biti mnogo katastrofalnije od invazije na Irak iz 2003. godine.
Jedina Netanjahuova strategija opstanka, primećuju analitičari, jeste stvaranje permanentnog haosa na Bliskom istoku. Uništene države – Libija, Sirija, Irak – služe interesima Izraela, koji nastoji da održi svoju regionalnu hegemoniju.
Amerika se, zapravo, ponaša kao plaćenik, koji obavlja prljavi posao za izraelski novac i pod pritiskom izraelskog lobija.
SAD – idealni podizvođač izraelskih planova
Tramp se, kao predsednik podložan laskanju i sklon grandioznosti, pokazao kao idealni podizvođač izraelskih planova. Mnogo inteligentniji od Trampa, Netanjahu je vešto igrao na njegove slabosti, nazivajući ga "najboljim prijateljem Izraela", što je podsticalo njegovu iluziju veličine.
Trampov prvi mandat je pokazao koliko je daleko bio spreman da ide kako bi udovoljio izraelskom premijeru. Priznavanje Golanske visoravni kao izraelske teritorije, premeštanje američke ambasade u Jerusalim, povlačenje iz iranskog nuklearnog sporazuma – sve te odluke nisu diktirane interesima SAD, već direktivama iz Jerusalima.
Posledice? Čitav svet se danas nalazi na ivici katastrofe. Evropski saveznici okreću leđa Trampu, uz poruku: "Ovo nije evropski rat."
Čak i nemački kancelar Fridrih Merc, koji je ranije predviđao skori kraj Islamske Republike, sada poziva na kraj rata i povratak diplomatiji. Lideri Kanade, Italije i Španije izjavili su da rat sa Iranom pokazuje da je svetski poredak doživeo kolaps.
Amerika, koja je sve donedavno pretendovala na ulogu "lidera slobodnog sveta", sada se našla u izolaciji. Zaslugom Trampa. A to je direktna posledica politike koju je Netanjahu nametnuo slabom i zavisnom predsedniku.
Ostavka Džoa Kenta je samo upozorenje, zaključuje Mihin. I simptom smrtonosne bolesti u američkom sistemu.
Pitanje je ko će biti sledeća žrtva Trampovih čistki.