Izraelski rat u Libanu je ušao u fazu u kojoj se tvrdnje o navodno preciznim udarima na vojnu infrastrukturu više ne mogu shvatiti ozbiljno.
Obim operacija, dubina napredovanja na jugu, uništavanje mostova i stambenih naselja, masovni udari na Bejrut i stalno širenje takozvane tampon zone pokazuju da ovo nije samo taktički napor da se obuzda Hezbolah.
To je, piše predsednik Centra za bliskoistočne studije Murad Sadigzade za RT internešenel, pokušaj da se preoblikuje vojna i politička stvarnost južnog Libana u godinama koje dolaze.
Izrael ovo opisuje kao stvaranje bezbednosnog pojasa do reke Litani. Međutim, na jeziku regiona to se čita drugačije. To je kurs ka dugoročnoj kontroli teritorije, depopulaciji graničnog pojasa i stvaranju činjenica na terenu koje će biti izuzetno teško preokrenuti.
Formalno, nova faza rata počela je 2. marta, kada je Hezbolah otvorio vatru na Izrael nakon američkih i izraelskih udara na Iran i ubistva ajatolaha Alija Hamneija. Izrael je odgovorio širokom vazdušnom kampanjom protiv Libana, a zatim je proširio svoje kopnene operacije na jugu.
Libanske vlasti procenjuju da je od 2. marta ubijeno najmanje 1.953 ljudi. Još 6.303 je ranjeno. Više od milion ljudi je raseljeno iz svojih domova. Izraelske naredbe za evakuaciju pokrivale su otprilike 15 procenata libanske teritorije.
Izrael nastavlja da opravdava ove akcije kao neophodne da bi se Hezbolah potisnuo od svoje granice, lišio ga mogućnosti da puca na severni Izrael i stvorio dubinski omotač.
Vojni zvaničnici i stručnjaci podjednako govore o novoj izraelskoj doktrini "večnog rata" – u kojoj je sukob polutrajno stanje, a tampon zone se stvaraju ne samo u Libanu već i u Gazi i Siriji.
Ovo je ključno – strategija koja više nije zasnovana na ideji definitivnog uništenja izraelskih protivnika, već na njihovom trajnom slabljenju, raseljavanju i obuzdavanju kroz držanje teritorije.
Istovremeno, vlada Navafa Salama pokušala je da se distancira od odluke Hezbolaha i preduzela je neviđeni korak zabrane vojne aktivnosti pokreta van državnih institucija, zahtevajući da se njegovo oružje preda državi. Ovo je bio važan znak promene ravnoteže unutar samog Libana.
Hezbolah više ne može da se ponaša kao da je njegova oružana autonomija automatski prihvaćena od strane cele države. Međutim, ovaj potez je takođe otkrio drugu stranu krize. Bejrut vrši politički pritisak na Hezbolah, ali nema ni resurse ni unutrašnji konsenzus da ga brzo razoruža bez rizika od dubljeg unutrašnjeg raskola.
Šira slika
U ovom trenutku, libanski front se direktno povezuje sa iranskim. U svojim pregovorima sa SAD, Iran je insistirao da se svaki prekid vatre mora proširiti na Liban, ne samo na direktno američko-iransko ratište.
Iransko Ministarstvo spoljnih poslova izjavilo je da je u kontaktu sa Libanom kako bi se obezbedilo poštovanje obaveza o prekidu vatre na svim frontovima. Jedan od centralnih zahteva Irana na pregovorima u Islamabadu bio je prekid vatre u Libanu, uz ublažavanje sankcija i pitanje nadoknade za napade. Drugim rečima, Teheran ne smatra libanski front perifernim. Za Iran, on je deo jedinstvenog regionalnog sporazuma koji uključuje i savezničke države i pridružene pokrete.
Prema iranskom mišljenju, situacija se ne može istinski stabilizovati dok je Izrael slobodan da nastavi rat protiv Hezbolaha, a zatim primeni isti model pritiska na druge snage povezane sa Teheranom.
Zato se stav Izraela da se prekid vatre sa Iranom ne odnosi na Liban ne čini kao tehnička rezerva, već kao pokušaj da se sačuva izuzeće od bilo kakve šire regionalne deeskalacije.
Benjamin Netanjahu je eksplicitno izjavio da Liban nije obuhvaćen prekidom vatre sa Iranom, a istog dana Izrael je pokrenuo najrazornije napade na Bejrut u celom martovskom ratu.
U stvari, Izrael pokušava da obezbedi pravo da učestvuje u pregovorima o novoj regionalnoj arhitekturi, dok istovremeno nastavlja da silom preoblikuje prostore susednih zemalja. Ova formula je pogodna za Netanjahuovu vladu, ali gotovo garantuje produženi sukob.
Za Liban, to znači pregovore pod bombardovanjem. Za Hezbolah, to znači pretnju postepenim proterivanjem sa juga. Za Iran, to znači da se njegovi saveznici metodično slabe upravo u trenutku kada se očekuje da sedne za pregovarački sto.
U tom kontekstu, posebno je važno ne pojednostavljivati stvari.
Da, Hezbolah je slabiji nego što je bio prethodnih godina. Rojters, pozivajući se na izvore upoznate sa pokretom, izvestio je da je najmanje 400 njegovih boraca ubijeno od početka rata.
Da, njegovo razoružanje se sada razmatra unutar Libana kao element državne politike. Da, SAD vrše pritisak i na Bejrut i na Izrael da stvore okvir za pregovore.
Ali ništa od ovoga ne znači da je Hezbolah slomljen ili da je izraelska vojska već postigla svoje ciljeve. Naprotiv, sama potreba za izgradnjom tampon zone, sravnjavanjem sela i uništavanjem mostova pokazuje da Izrael ne može da dobije trajnu bezbednost običnim vojnim napadom. On želi da promeni geografiju samog otpora. Projekti te vrste gotovo uvek znače dug rat, nove talase izbeglica, dalju radikalizaciju i izuzetno visoku cenu za civile.
Ravnoteža u ovom trenutku izgleda ovako: Izrael vodi protiv Libana ne samo kampanju odmazde za vatru Hezbolaha, već ofanzivu koja nosi jasne karakteristike projekta za dugoročnu kontrolu nad južnim Libanom.
Izraelski desničarski političari sve otvorenije govore o teritoriji do Litanija kao poželjnoj novoj granici. Za deo tog tabora, ideja o okupaciji juga i proširenju jevrejskih naselja tamo više ne izgleda kao marginalna fantazija, već kao pravac kretanja koji rat čini opipljivijim.
Hezbolah je zaista pod velikim pritiskom, jer ga istovremeno stvaraju izraelska vojska, libanska država i logika međunarodnih pregovora. Pa ipak, on nastavlja da uzvraća udarac i nanosi gubitke Izraelu, što znači da brza i čista pobeda za IDF još uvek nije na dohvat ruke.
Iran, sa svoje strane, pokušava da okonča izraelski agresioni pritisak na Liban i druge države i pokrete saveznike Teherana kao deo šireg okvira svojih pregovora sa Vašingtonom.
A za Netanjahua i njegovu desničarsku koaliciju, rat ostaje politički neophodan, jer bi se bez njega pitanje cene njihove vladavine, neuspeha njihove strategije i njihove odgovornosti pred biračima vratilo punom snagom. To je najopasniji aspekt trenutne krize. Rat je odavno prestao da bude samo instrument bezbednosti. Za značajan deo izraelskog vladajućeg establišmenta, to je takođe postalo način produženja sopstvenog političkog vremena.