Suprotno onom što prenose zapadni mediji, pripadnici iranske Revolucionarne garde uopšte nisu krvožedni fanatici, još manje teroristi. Oni nisu masakrirali iranski narod u januaru. Sve su to bile laži. Oni su jednostavno patriote koje brane svoju civilizaciju i bore se protiv američkog imperijalizma, piše francuski publicista Tijer Mejsan na sajtu "Volternet".
Danas nas oni uče važne lekcije o hrabrosti sa kojom se brani svoja zemlja. Po prvi put, nastavlja Mejsan, narod napadnut od strane najmoćnije vojne sile u istoriji uzvraća udarac po vojnim bazama i po investicijama protivnika.
To je način vođenja rata prilagođen eri globalizacije, kaže Mejsan, koji nijedan od zapadnih stratega nije mogao da predvidi. Ovaj sukob je drugačiji od bilo kog drugog; to je prvi rat, tvrdi francuski publicista, u kome je jedna zemlja srednje veličine uspela da nadvlada monstruoznu svetsku silu.
Sva zvanična opravdanja ovog sukoba, od strane onih koji su ga pokrenuli, bila su lažna. Ne postoji nikakav iranski nuklearni program još od 1988. godine. Iran ne poseduje ni interkontinentalne balističke rakete, niti je pretio SAD.
Šta je pravi uzrok ovog rata?
Revizionistički cionizam, kako ga naziva Mejsan, koji zagovara grupa revizionističkih cionista, okupljenih oko Benjamnina Netanjahua, koja nastoji da sprovede svoju agendu.
Cionisti su stvorili rasističku i teokratsku Državu Izrael. Cilj revizionističkih cionista je nešto drugo. Nekad prevođeni Vladimirom Zeevom Žabotinskim, danas Netanjahuom, oni žele da stvore "Jevrejsko carstvo".
Ko je Bibi Netanjahu, a ko Vladimir Žabotinski?
Benjamin Netanjahu je sin istoričara Benciona Netanjahua, ličnog sekretara Vladimira Žabotinskog, osnivača "revizionističkog cionizma". Dinastija Netanjahu je, dodaje Mejsan, oduvek podržavala "revizionistički cionizam".
Godine 1921. u Ukrajini, Žabotinski se udružio sa vođom ukrajinskih "integralnih nacionalista" Simonom Petljurom protiv boljševika. Petljura je organizovao pogrome nad Jevrejima, Žabotinski je tvrdio da ih on brani. Ovo okriće nateralo je Žabotinskog da podnese ostavku na mesto u Svetskoj cionističkoj organizaciji (SZO), u kojoj je radio kao administrator.
Tokom Drugog svetskog rata, Žabotinski osnovao je miliciju Betar u Rimu, pod pokroviteljstvom Musolinija.
Žabotinski je umro u SAD, u prvim mesecima rata, ali su njegovi sledbenici nastavili njegovu borbu, piše francuski publicista, zajedno sa italijanskim fašistima i nemačkim nacistima, i čak su organizovali nekoliko pregovora sa Trećim rajhom.
Od "Velikog Izraela" do "Super-Sparte"
Reže Kastner – koji je poznat kao "Rudolf Izrael Kastner" – mađarski nacionalistički revizionistički vođa, vodio je tokom poslednjih nedelja rata pregovore sa Adolfom Ajhmanom u Hitlerovom Trećem Rajhu, odgovornim za logistiku "konačnog rešenja" za Slovene, Jevreje i Rome.
Tokom svoje političke karijere, Netanjahu je priznavao da je pristalica Žabotinskog. Međutim, u početku je delovao oportunistički, primećuje Mejsan. Ovaj period se završio 29. decembra 2022. godine, formiranjem jevrejske suprematističke koalicije.
Malo po malo, Netanjahu je delovao sve smelije. U intervjuu na hebrejskom 23. avgusta 2025. godine priznao je svoju posvećenost stvaranju "Velikog Izraela", a 15. septembra iste godine pozvao je na pretvaranje "izraelske demokratije" u "Super-Spartu". To je značilo istovremeno vođenje rata na "sedam fronotva", protiv sedam islamskih suseda.
Kraj MAGA pokreta i grubo buđenje iz "arapskog sna"
Da li je Tramp bio predmet manipulacije kako bi ušao u rat, ili je delovao pod kontrolom glavnih bankara iz dijaspore je diskutabilno, nastavlja Mejsan i, uostalom, manje važno pitanje. Tramp je samo marioneta.
"Prva posledica (u SAD)", dodaje on, "bila je eksplozija koju je izazvao unutar pokreta MAGA (Učinimo Ameriku ponovo velikom)". Vođe MAGA pokreta su izgubile poverenje u Trampa, a njegove pristalice nameravaju da nastave borbu bez njega. Brojne demonstracije u SAD okupile su i demokrate i republikance, koji više ne veruju Trampu.
Druga važna posledica ovog rata je spoznaja petro-monarhija Persijskog zaliva da ih američke baze uopšte ne štite. Već 28. februara 2026. godine, primećuje Mejsan, sve države Persijskog zaliva žestoko su protestovale – Saudijska Arabija, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt i Katar – i podnele su žalbe Savetu bezbednosti.
Bila su im potrebna dva uzastopna odgovora Teherana da se suoče sa činjenicama, piše ovaj analitičar. Povelja UN i međunarodno pravo podržava Iran; svaka država koju napadne druga može legitimno da uzvrati protiv te države i protiv bilo koje treće strane, čija se teritorija koristi za agresiju.
Do sada, nijedna država, osim Irana, nije se na ovaj način oduprla američkoj agresiji. Za lidere država Zaliva, kaže Mejsan, ovo je predstavljalo veoma grubo buđenje iz "arapskog sna" o lagodnom životu u veštačkim rajevima u pustinji. Sve što su gradili decenijama upravo se ruši.
Američki tigrovi od papira
Za države koje, naprotiv, teže multipolarnom poretku, ovo je jedinstvena prilika: koliko god bila visoka cena koju treba platiti za odbijanje da budu domaćini američkih vojnih baza, ona je manja od posledica uvlačenja u razorni, krvavi i dugotrajni rat.
Jedna od posledica je i momentalna revizija vojnih planova Kine. U slučaju američkog napada u vezi sa statusom Tajvana, kaže Mejsan, Peking neće ciljati samo ostrvo, već i 24 američke vojne baze u Azijsko-pacifičkom regionu. Kineska Nacionalno-oslobodilačka armija već je premestila svoje raketne lansirne sisteme. Sve države u regionu sada rizikuju da postanu bojna polja ukoliko ne zatraže od Pentagona da se povuče sa njihove teritorije.
Kao što je rekao Mao Cedung, oružane snage SAD nisu ništa drugo nego "tigrovi od papira".
Kako dodaje Mejsan: "Svakako, one poseduju izvanredan arsenal, ali ne mogu da unište one koji su se spremni da im se suprotstave."
Tramp tvrdi da je pobedio, ali Teheran postavlja uslove
Autor knjige "Umetnost dogovora" – Donald Tramp, nekako je do sada uspevao da natera svoje "partnere" na političke ustupke. Ali "istinita hiperbola" ne funkcioniše sa Iranom. On može da tvrdi da je "porazio" Iran, piše Mejsan, ali Teheran je taj koji postavlja uslove.
Svaka njegova hiperbola, daleko od toga da je zastrašujuća, deluje kao isprazno hvalisanje. Vašington više ne može da preti eskalacijom, dodaje francuski publicista, jer Teheran je taj koji mu sada preti.
Niko se, nikada, nije ovako borio. To je osnovna lekcija velike iranske civilizacije. Za Trampa nema bekstva od toga. Njegove šale mogu zabaviti njegovu publiku, ali problem Irana ga i dalje progoni.
Poseban problem je pitanje Izraela, čija vojska je iscrpljena u dugotrajnim ratovima koje je poveo Netanjahu. U pitanju je, najzad, i postojanje same izraelske države, u kojoj se već vode rasprave o primeni poslednje, Samsonove opcije: nuklearnog naoružanja.
Ali Samson je ubio svoje neprijatelje, ali je i sam poginuo pod ruševinama.