Sjedinjene Američke Države razmatraju niz mera protiv NATO saveznika koje smatraju nedovoljno kooperativnim tokom rata protiv Irana, otkriva Unutrašnji dokument Pentagona, u koji je imao uvid Rojters od simboličkih kazni do potencijalno politički eksplozivnih poteza.
Prema navodima američkog zvaničnika, među opcijama se nalazi i suspenzija Španije iz Alijanse, kao i preispitivanje američke podrške britanskom suverenitetu nad Foklandskim ostrvima. Razlog: odbijanje ili oklevanje pojedinih evropskih saveznika da SAD odobre pristup, baziranje i prelete – tzv. ABO prava – tokom operacija protiv Irana.
"To je apsolutni minimum za NATO", navodi se u internom dokumentu koji, kako tvrdi Rojters, već kruži na visokim nivoima u Pentagonu.
Savez koji više nije jednosmeran
Šef Bele kuće već nedeljama otvoreno napada saveznike, optužujući ih da su odbili da pomognu u deblokadi Ormuskog moreuza, ključne arterije svetske trgovine, nakon američkog napada na Iran 28. februara.
"Zar se vi ne biste povukli da ste na mom mestu", upitao je Tramp u intervjuu za Rojters početkom aprila, ostavljajući otvorenom mogućnost izlaska SAD iz Alijanse.
Iako se u samom dokumentu ne predlaže formalno napuštanje NATO-a, poruka je jasna: strpljenje Vašingtona ima granice.
Portparol Pentagona Kingsli Vilson, to je formulisao bez diplomatskih ukrasa:
"Uprkos svemu što su Sjedinjene Države učinile za saveznike, oni nisu bili uz nas".
Španija kao primer, Evropa kao meta
Posebno nezadovoljstvo u Vašingtonu izazvala je Španija, čija je vlada odbila da dozvoli korišćenje svojih baza i vazdušnog prostora za napade na Iran. Reč je o strateški važnim tačkama – pomorskoj bazi "Rota" i vazduhoplovnoj bazi "Moron".
Prema internom dokumentu, suspenzija Španije imala bi ograničen vojni efekat, ali snažan politički signal.
Cilj je, kako se navodi, "smanjenje osećaja privilegovanosti kod Evropljana".
Španski premijer Pedro Sančez odbacio je ceo slučaj kratko i hladno:
"Ne radimo na osnovu imejlova, već na osnovu zvaničnih dokumenata i stavova."
Foklandska karta
Još osetljivija je ideja da SAD preispitaju svoju diplomatsku podršku britanskim "imperijalnim posedima", uključujući Foklandska ostrva – spornu teritoriju na koju, pored Londona, polaže pravo i Argentina.
Taj signal bi imao daleko širi geopolitički odjek od same vojne saradnje i otvorio bi pitanje da li Vašington počinje da trguje i savezničkim istorijskim pozicijama. Naročito ako se ima u vidu da je na čelu Argentine Havijer Mileji, Trampov saveznik kojem duguje zahvalnost za pobedu na izborima.
Podsećanja radi, Velika Britanija i Argentina su 1982. vodile kratak, ali krvav rat za ova ostrva.
Tramp nije štedeo ni britanskog premijera Kira Starmera, koga je nazvao kukavicom, jer nije ušao u rat protiv Irana.
Poredio ga je i sa Vinstonom Čerčilom, ali to poređenje, naravno, nije bilo u Starmerovu korist. A britanske avione nazvao je – igračkama.
Britanija je u početku odbila da dozvoli korišćenje svojih baza za napade, da bi kasnije pristala na ograničene, odbrambene misije – dovoljno da formalno ostane u igri, ali nedovoljno da zadovolji Vašington.
Kraj iluzije?
Američko-izraelski rat sa Iranom otvorio je pitanje koje je godinama gurano pod tepih: da li NATO i dalje funkcioniše kao stvarni savez ili samo kao politička forma?
Američki ministar odbrane Pit Hegset to je formulisao bez uvijanja:
"Nemate mnogo od saveza ako imate zemlje koje nisu spremne da stanu uz vas kada vam je to potrebno."
Evropske prestonice, s druge strane, tvrde da bi učešće u američkoj pomorskoj blokadi značilo direktan ulazak u rat i da su spremne da deluju tek nakon primirja.
Između te dve pozicije, NATO se danas nalazi na možda najopasnijoj raskrsnici od svog osnivanja.
A sudeći po tonovima iz Vašingtona, pitanje više nije da li će se Alijansa menjati – već koliko će to biti bolno.