Od normalizacije odnosa SAD sa Kinom, sedamdesetih godina prošlog veka, Vašington upražnjava dvojnu politiku prema Pekingu. Pomenuta dvojnost američke politike prema Kini ima sve karakteristike geopolitičkog oksimorona, jer je istovremeno posredi "politika obuzdavanja" i "angažovanja".
Lako je primetiti da su, do pomenute normalizacije odnosa, SAD prema Kini vodile isključivo politiku obuzdavanja. Kina je u Vašingtonu, do tada, posmatrana isključivo kao "komunistička opasnost".
Dualizam američke politike
Obnova diplomatskih odnosa i priznavanje vlade u Pekingu za jedinu kinesku vladu donelo je SAD ekonomsku saradnju od koje su njihove kompanije imale značajnu korist, ali uz zadržavanje vojnih i političkih pozicija nadomak Kine.
Kineski analitičar Li Jan uočio je ovu dvojnost, ukazujući, svojevremeno, da je dvojni karakter američke strategije prema Kini, u različitom stepenu, prisutan u diplomatskoj praksi praktično svih američkih administracija, ali da se sa Trampom, čija je administracija još u prvom mandatu usvojila pristup "strategijskog rivalstva", ova dualnost, dakle kombinacija obuzdavanja i angažovanja, dodatno razvila.
Li je još pre pet godina primetio da je, tada još uvek nova administracija Džozefa Bajdena, od prve Trampove administracije nasledila liniju strategijskog rivalstva sa Kinom, ali da je nastojala da primeni preciznije i pažljivije oblikovanje, što je Tramp potpuno promenio u drugom mandatu, pokrenuvši carinski sukob sa Kinom kaubojske prirode i intenzivirajući pokušaje isključenja kineskih kompanija iz lanaca snabdevanja, te gurajući klipove u točkove kineskog tehnološkog razvoja.
Takođe, Li je primetio i da su SAD puno činile na planu upravljanja krizama u kineskom susedstvu, kako ne bi pretrpele ozbiljnu štetu, ali da je upravo strategijski naglasak SAD na upravljanju krizama odražavao njihovu duboku zabrinutost zbog odnosa snaga između Kine i SAD, odnosno sada već dugoročne strahove da SAD više ne mogu da dominiraju procesom razvoja kinesko-američkih odnosa.
"Ove promene u raspodeli moći predstavljaju osnovni kontekst, u kojem su SAD usvojile strategiju rivalstva i u kojem se javila svest da više ne mogu u potpunosti da kontrolišu tok (kinesko-američkih) odnosa", naveo je Li.
Kina da zadrži trezven i racionalan odnos
U tom kontekstu, SAD vide potrebu da pojačaju strategijsku konkurenciju, kako bi očuvale svoje prednosti u ukupnoj nacionalnoj snazi i hegemonijskom statusu, ali istovremeno i da promovišu "odgovorno upravljanje konkurencijom" kako bi uticale na ponašanje Kine i ublažile njene kontrastrategije, istakao je Li.
On dodaje da je za Kinu, u tom kontekstu, važno da zadrži trezven i realističan pristup dvojnoj prirodi američke strategije prema njoj.
"Ona mora da se suoči sa sve većom složenošću odnosa sa SAD, uz šire strategijsko razmišljanje i visok stepen odgovornosti. Takođe, mora da zaštiti svoje bezbednosne i razvojne interese, istovremeno pravilno upravljajući odnosima sa SAD, što je od značaja za budućnost sveta", konstatovao je Li.
Geopolitička šizofrenija, dve škole i četiri struje
Japanski analitičar Cuneo Vatanabe takođe konstatuje dualnu prirodu američkog odnosa prema Kini.
U jednom od svojih radova, on primećuje da su američku politiku prema Kini oblikovale dve različite škole koje dele koncept ravnoteže moći u okviru realističke paradigme. Prva, razvijena oko Henrija Kisindžera, bila je optimistična je u pogledu budućeg pravca razvoja same Kine, dok je druga bila i ostala skeptična. Uprkos suptilnim, ali uočljivim promenama tokom godina, američki lideri uspevali su da, kako Vatanabe konstatuje, uravnoteže različite domaće interese i ideologije u okviru pragmatične i izvodljive politike, koja je u velikoj meri ostala unutar paradigme angažovanja.
"Takozvana šizofrenija u američkim stavovima prema Kini može se objasniti postojanjem četiri različita tabora koji utiču na američke administracije. Pobeda na predsedničkim izborima u SAD zahteva od kandidata da obezbede podršku širokog spektra birača. Jedna grupa može biti kritična prema kineskom stanju ljudskih prava, dok druga može težiti stabilnim poslovnim odnosima. Kandidat mora pažljivo da balansira između ova dva različita usmerenja, pa su politike koje se formulišu često nejasne", naveo je svojevremeno Vatanabe.
Po njemu, postoje četiri grupe unutar SAD koje utiču na odnose sa Pekingom: prokineski komercijalni liberali, antikineski liberala orijentisani na "ljudska prava", prokineski realisti usmereni na međuzavisnost i stabilnost i antikineski realisti usmereni na vojnu dimenziju i rivalstvo.
Kina nije pristala da vodi politiku ograničenog suvereniteta
Sjedinjene Američke Države od Kine su očekivale da vodi neku vrstu politike ograničenog suvereniteta ili makar da se upodobljuje interesima SAD i njenih saveznika, što se na kraju nije dogodilo. Kina je, uz Rusiju, dokazala da ne postoji "kraj istorije" Frensisa Fukujame.
Vatanabe tim povodom primećuje da su sve samouverenije kinesko istupanje po teritorijalnim pitanjima u Južnom i Istočnom kineskom moru i oštra reakcija na američku prodaju naoružanja Tajvanu umanjili optimizam u Vašingtonu.
Interes koji proističe iz izdašne dobiti, koju su američke kompanije ostvarivale i ostvaruju u Kini, smenjivao je američke akcije na planu "obuzdavanja Kine" i obrnuto.
"Američki novinar Džejms Man opisuje (ove) povremene momente naglih preokreta u američkoj politici od Niksonove do administracije Bila Klintona u svojoj knjizi About Face", podseća Vatanabe.
U samoj Kini, uoči posete Donalda Trampa, ističu da dve zemlje i cela međunarodna zajednica sa najvećom pažnjom prate kako će Kina i SAD međusobno sarađivati i šta mogu zajednički da postignu za svet. Sudeći prema napisima u kineskim medijima, u Pekingu su svesni dualnog karaktera politike SAD, ali Kina, konfučijski smireno i uporno, neprekidno iskazuje nadu da će dve zemlje zajednički preuzeti odgovornost i sarađivati.
"U zajedničkom suočavanju sa regionalnim i globalnim izazovima, Kina i SAD mogu ostvariti mnoge praktičnije stvari, sarađujući rame uz rame", navedeno je u redakcijskom komentaru lista "Global tajms", objavljenom uoči Trampove posete Pekingu.