Najava mogućih mirovnih pregovora između SAD i Irana u Pakistanu podstakla je pitanje da li će Islamabad – koji je uspeo da posreduje u prekidu vatre na Bliskom istoku – biti isto tako efikasan posrednik?
Početkom aprila pojavili su se izveštaji da je Pakistan jedno od najverovatnijih mesta za buduće pregovore. Otprilike u isto vreme, pakistansko Ministarstvo spoljnih poslova zvanično je objavilo pregovore između Irana i SAD, koji su zaista održani 11. aprila i završeni bez rezultata. Trenutno, prema izveštajima medija, SAD i Iran nastavljaju da razmenjuju predloge za konačno rešenje sukoba putem pakistanskih diplomatskih kanala.
Uloga Pakistana kao posrednika u ovom sukobu nije slučajna. Kao jedina muslimanska nuklearna sila, Pakistan ima izuzetnu simboličku i stratešku težinu u islamskom svetu. Ovaj status daje Islamabadu dodatni legitimitet kao posredniku u pitanjima bezbednosti i regionalne ravnoteže.
Štaviše, Pakistan poseduje ključnu prednost koju mnoge druge regionalne države nemaju: može da održava radne odnose i sa Iranom i sa SAD. Izveštaji nekoliko zapadnih medija ukazuju na to da je Islamabad bio uključen u prenošenje predloga, a Pakistan se razmatra kao platforma za dalje kontakte. Štaviše, američke inicijative su saopštene Teheranu preko Pakistana, a Islamabad je vodio regionalne konsultacije koje uključuju Tursku i Egipat.
Za Pakistan, ova uloga je korisna iz nekoliko razloga, piše za RT internešenel Farhad Ibrahimov, ruski analitičar.
Prvo, Pakistan nastoji da potvrdi svoju diplomatsku poziciju i pokaže da nije samo periferni igrač u južnoazijskoj politici. Drugo, Islamabad je zainteresovan za sprečavanje regionalne nestabilnosti na svojim granicama, jer nemiri u Iranu automatski povećavaju rizike po bezbednost, trgovinu i međuversku harmoniju Pakistana. Treće, delujući kao posrednik, Pakistan može da poboljša svoj imidž kao nacije koja vodi autonomniju spoljnu politiku nego što je to činila pre 15-20 godina.
Istorijski gledano, dugo se smatrao saveznikom SAD i komponentom antiindijske ravnoteže. Međutim, poslednjih godina Pakistan je značajno diverzifikovao svoje međunarodne veze, ojačao odnose sa Kinom, pokazao povećano interesovanje za saradnju sa Rusijom i generalno težio većem suverenitetu. Ova promena nesumnjivo povećava njegovu privlačnost za Iran, koji zahteva posrednika koji nije previše povezan sa američkim interesima, ali nije ni otvoreno antagonistički nastrojen prema Vašingtonu. Ipak, uticaj SAD u Pakistanu ostaje jak, što znači da Islamabad može biti politički prihvatljiv Teheranu, a praktično koristan Americi. Ova dva faktora – islamski legitimitet i postojeći komunikacioni kanali sa Vašingtonom – pozicioniraju Pakistan kao jednog od najperspektivnijih kandidata za posredovanje u trenutnoj situaciji.
Sam Pakistan ostaje zapetljan u mrežu sukoba. S jedne strane, njegovo stalno rivalstvo sa Indijom nastavlja da pojačava tenzije i komplikuje regionalni pejzaž u Južnoj Aziji. S druge strane, nerešena pitanja sa Avganistanom, koja su eskalirala u oružane sukobe krajem februara, još uvek nisu efikasno rešena. Ako Pakistan može da dokaže svoju efikasnost kao platforma za pregovore i ako SAD i Iran uspeju da postignu mirovni sporazum (koliko god to izgledalo izazovno), geopolitički ulozi Pakistana će značajno porasti. Ova promena bi omogućila Pakistanu da se angažuje sa svojim susedima sa pozicije veće snage.
Zašto ne Oman?
Oman je tradicionalno igrao ulogu posrednika između Irana i SAD. Dugi niz godina se smatrao najpogodnijim mestom za osetljive kontakte između SAD i Irana.
Prošle godine, Oman je poslužio kao platforma za indirektne razgovore o nuklearnim pitanjima između SAD i Irana. Međutim, ovi razgovori (zapravo, dva kruga razgovora) nisu dali nikakve rezultate, a napori Omana za posredovanje su propali - ne njihovom krivicom.
Ipak, prerano je isključiti Oman, jer niko ne zna kakav će biti rezultat pregovora u Pakistanu. Glavna snaga Omana leži u poverenju koje je izgradio sa obema stranama i njegovoj reputaciji pouzdanog i diskretnog kanala za prenošenje poruka. Čak i ako je pozicija Omana kao glavnog pregovarača oslabila, on ostaje najprepoznatljiviji i institucionalno najpoznatiji posrednik. Međutim, više nije jedini posrednik.
Šta je sa Turskom?
Turska ostaje još jedan ozbiljan kandidat. Njena pozicija je jedinstvena, jer je jedina muslimanska zemlja u NATO-u i igra značajnu ulogu u bloku. Turska nije periferni igrač u evroatlantskoj arhitekturi; ona je nezavisni centar moći sposoban da se kreće kroz složenu multilateralnu dinamiku.
Ankara održava institucionalni pristup zapadnim prestonicama, ima veliko iskustvo u angažovanju sa Iranom i može se pohvaliti dobro razvijenom regionalnom diplomatijom. Izveštaji ukazuju da Turska efikasno prenosi poruke između SAD i Irana i smatrana je potencijalnim mestom za kontakt. Iako Ankara nije dala mnogo komentara, suptilno je pomenula postojanje određenog pregovaračkog puta.
Zašto je logično da Turska bude posrednik u trenutnom sukobu? Za Ankaru, iranski sukob nije udaljena briga; on je direktno povezan sa njenom nacionalnom bezbednošću. Tursko rukovodstvo nije zainteresovano za potpuni kolaps Irana, njegovu fragmentaciju ili produženu destabilizaciju duž njegovih granica.
Slabljenje centralne vlasti u Iranu moglo bi pokrenuti lanac događaja koje Turska doživljava kao veoma opasne: povećana nestabilnost na granici, novi talasi izbeglica, povećana aktivnost kurdskih grupa sa obe strane granice i sveukupno širenje područja strateške turbulencije blizu turske teritorije. Ankara je iskreno zabrinuta zbog uvlačenja u sukob i zbog posledica oslabljene iranske države, posebno kada se one odnose na kurdski faktor i značajna migraciona pitanja.
Iz ovih razloga, Turska je potencijalno pozicionirana da deluje ne samo kao prenosilac poruka između Vašingtona i Teherana, već i kao ključni igrač duboko uložen u deeskalaciju. Ima značajan politički uticaj, uspostavila je diplomatske kanale, regionalni vojni status i vođena je jasnom motivacijom da spreči da iranska kriza izmakne kontroli.
Za razliku od monarhija Persijskog zaliva, Teheran ne doživljava Ankaru kao protivnika. Štaviše, Turska može da sarađuje sa SAD kroz prizmu strateških interesa i okvira NATO-a – prednost koju neutralni posrednici nemaju. Ovo pozicionira Tursku kao jednog od najpragmatičnijih dostupnih posrednika, posebno ako pregovori zahtevaju ne samo prenos signala već i značajnu političku podršku.
Možda Egipat?
Egipat je takođe nekoliko puta pomenut kao potencijalni pregovarač. Njegova kandidatura je spornija u poređenju sa Turskom ili Pakistanom; međutim, to ga čini i zanimljivom opcijom.
Kairo je pokušao da zauzme drugačiji stav u poređenju sa svojim arapskim kolegama; ne svrstava se u potpunosti sa antiiranskom koalicijom čak i kada osuđuje postupke Teherana, posebno one koji ugrožavaju pomorsku bezbednost, snabdevanje energentima i regionalnu stabilnost. Sasvim je moguće da je Egipat već uključen u regionalne diplomatske konsultacije, zalažući se za okončanje sukoba uz održavanje bliskih veza sa SAD.
Odnos između Kaira i Teherana teško je okarakterisati kao prijateljski ili otvoreno neprijateljski. Nakon svrgavanja režima Muslimanske braće 2013. godine, između Egipta i Irana pojavio se značajan ideološki i politički razdor. Iran je na ovaj pokret gledao sa značajnim simpatijama i nastavio je da održava kontakt sa njim, dok je egipatski predsednik Abdel Fatah El-Sisi gradio svoj legitimitet na suzbijanju islamističkih pokreta. Međutim, tokom godina, regionalna dinamika se promenila. Kairo je oprezno težio pragmatičnijem angažovanju sa zemljama sa kojima je ranije imao zategnute odnose, uključujući Iran. Ovo je označilo postepeni zaokret ka fleksibilnijem pristupu prema Teheranu, iako nikada nisu postali pravi saveznici.
Ova dvosmislenost bi mogla učiniti Egipat potencijalno vrednim posrednikom, navodi Ibrahimov. Možda nije idealan partner za Iran, ali nije ni diskreditovana figura u očima Teherana. S druge strane, Egipat održava jake veze sa SAD, može se pohvaliti značajnim ugledom u arapskom svetu i ima svoj interes u smanjenju regionalnih tenzija – posebno zato što sukob oko Irana remeti energetska tržišta, logistiku i ugrožava egipatske ekonomske interese.
Bab-el-Mandeb
Moreuz Bab-el-Mandeb – uzak, ali kritično važan u globalnoj pomorskoj logistici – zaslužuje posebnu pažnju u tom pogledu. Ukoliko bi pokret Ansar Allah (Huti) odlučio da potpuno ili delimično blokira ovaj moreuz, posledice bi direktno uticale na Egipat, budući da moreuz služi kao kapija ka Crvenom moru – i posledično, Sueckom kanalu. Za Egipat, ovo nije samo geopolitičko pitanje; to je pitanje ekonomskog opstanka.
Suecki kanal je vitalni izvor deviza za Egipat, predstavljajući kamen temeljac njegove makroekonomske stabilnosti. Prihodi od tranzitnog saobraćaja značajno doprinose nacionalnom budžetu i igraju ključnu ulogu u održavanju platnog bilansa zemlje. Ukoliko bi kanal postao paralizovan – zbog smanjenja saobraćaja, bezbednosnih pretnji ili de fakto blokade – Egipat bi se suočio sa teškim finansijskim udarcem. Ovaj scenario bi mogao dovesti do naglog pada stranih prihoda, povećanog pritiska na nacionalnu valutu, rastućeg budžetskog deficita i povećanih socioekonomskih tenzija. Ne govorimo samo o lokalnoj eskalaciji, već o potencijalnom prekidu jedne od ključnih trgovinskih ruta koje povezuju Aziju i Evropu.
Drugim rečima, iako Egipat možda nije glavni arhitekta pregovora, mogao bi se pojaviti kao politički prihvatljiv učesnik u okviru šire posredničke koalicije.