Nekada politički getoizovana partija, koju su nemački mediji predstavljali kao kratkotrajan bunt protiv migracija i Brisela, danas je ozbiljan kandidat za najjaču političku snagu u zemlji. Alternativa za Nemačku (AfD), prema najnovijim anketama, vodi ispred demohrišćana kancelara Fridriha Merca i prvi put deluje kao stranka koja više ne pripada margini, već centru nemačke političke krize.
Pre samo nekoliko godina, AfD je za veliki deo nemačkog establišmenta bio politička anomalija – stranka koju treba izolovati, moralno diskvalifikovati i držati podalje od vlasti. Danas je situacija bitno drugačija: u pojedinim istraživanjima javnog mnjenja AfD beleži i do 28 odsto podrške, dok CDU/CSU pada nekoliko procenata ispod toga – 24 odsto. Posebno dramatično izgleda stanje na istoku Nemačke, gde AfD u nekim pokrajinama prelazi 40 procenata i postaje dominantna politička sila.
Rađanje iz bunta
Stranka je nastala 2013. godine kao evroskeptični projekat profesora ekonomije i konzervativnih kritičara evropske monetarne politike. U prvoj fazi najviše se bavila protivljenjem evru i spasavanju prezaduženih država Evropske unije. Međutim, migrantska kriza 2015. godine potpuno je promenila njenu političku putanju.
Politika otvorenih vrata bivše kancelarke Angele Merkel postala je trenutak iz kog je AfD počeo ozbiljno da raste. Stranka je uspela da objedini nezadovoljstvo migracijama, rastom kriminala, kulturnim promenama i osećajem da nemačka politička elita ignoriše zabrinutost običnih birača. Od tada je AfD samo širio bazu.
Godine 2016. ušao je u osam nemačkih saveznih država, a kao četvorogodišnjak, odnosno na izborima 2017. i u Bundestag sa osvojenih više od 12 odsto glasova. Posle kratkotrajnog pada usledila je nova ekspanzija – energetska kriza, sukob u Ukrajini, rast cena i ekonomska stagnacija dodatno su pojačali podršku stranci. Sve ono što se mejnstrim strankama obilo o glavu, Alternativi za Nemačku je išlo naruku.
Tako je na saveznim parlamentarnim izborima prošle godine osvojila rekordnih 20,8 odsto glasova. Izraženo u mandatima to je – 152 od ukupnih 630.
"Dugo se govorilo da je AfD prvenstveno istočnonemački fenomen, ali ono što je posebno važno jeste da su prošle godine i na zapadu zemlje, u Baden-Virtembergu i Rajna-Palatinatu, ostvarili rekordne rezultate – oko 20 procenata. Sledeći veliki izbori biće u septembru u Saksoniji – Anhaltu i Maklenburgu – Zapadnoj Pomeraniji i to je za AfD velika proba, jer ako pobede ulaze u pokrajinski parlament", ističe novinar i nekadašnji dopisnik "Politike" iz Nemačke Miroljub Stojanović.
Ipak, sagovornik portala RT Balkan, objašnjava da to ne znači da će moći i da formiraju vladu, jer je pitanje da li će neko sa njima hteti u koaliciju.
Najmoćniji, a nemoćni
I dok se aktuelni kancelar, čiji je san da prepolovi broj birača AfD-a, suočava s nikad lošijim rejtingom i nezadovoljstvom 82 odsto birača Unijom, za nemački establišment možda je opasnija činjenica da AfD više nije protest siromašnijih regiona istočne Nemačke. Stranka uveliko prodire i među preduzetnike, srednju klasu, pa čak i deo konzervativnih birača CDU-a koji smatraju da su demohrišćani izgubili politički identitet.
Šta je Nemce okrenulo ka AfD-u?
"Nemačka je decenijama gradila svoju industrijsku snagu na jeftinom ruskom gasu, a danas se, zbog odricanja od tih energenata, suočavaju sa postepenom deindustrijalizacijom. A ljudi se suočavaju sa strahom od gubitka posla. Takođe, Nemačke podstiče agresivnu politiku prema Rusiji, ubrzano se militarizuje i najavljuje mobilizaciju. Njeni građani strahuju i od početka rata i to sa zemljom koja, za razliku od prethodna dva puta, sada ima nuklearno naoružanje. A tu je i strah od migranata kao posledica nekontrolisane imigrantske politike. Sve ovo zajedno odgovor je na pitanje zašto su se ljudi okrenuli AfD-u. Uz to, u Americi sada imamo administraciju koja je antisistemska, pa je i ta ideološka podrška iz Bele kuće ojačala autoritet ove nemačke stranke", objašnjava za RT Balkan politikolog Aleksandar Pavić.
Istovremeno, gotovo kompletan nemački politički sistem i dalje odbija bilo kakvu saradnju sa AfD-om. Takozvani "zaštitni zid" prema toj stranci ostaje zvanična politika Berlina. Upravo zbog toga nastaje paradoks nemačke politike: partija koja u nekim anketama ima najveću podršku možda i dalje ne može da dođe na vlast.
"Izgrađen je jedan sanitarni kordon kako bi AfD ostala izolovana i izvan vlasti, koristeći se pričom o tome kako je Nemačka posle Drugog svetskog rata osetljiva na svaku pojavu koja se povezuje sa nacionalizmom ili radikalnom desnicom. I na taj način ih praktično drži izvan vlasti. Tu dolazimo do pitanja legitimiteta sistema u kojem je isključena najpopularnija stranka", ukazuje Pavić.
AfD, pogled iz inostranstva
Ali uspon AfD-a više nije ni samo samo unutrašnje nemačko pitanje. Kako stranka raste, raste i nervoza u Briselu, Parizu i delu nemačkog establišmenta zbog njenog odnosa prema Rusiji, NATO-u, Evropskoj uniji i administraciji američkog predsednika Donalda Trampa. Njeni političari otvoreno dovode u pitanje dosadašnji spoljnopolitički kurs Berlina, kritikuju sankcije Rusiji i uporno traže obnovu ekonomskih odnosa sa Moskvom. Još pre sukoba u Ukrajini posećivali Rusiju i održavali kontakte sa ruskim političarima, dok su pojedini poslanici kritikovali nemačku vojnu pomoć Kijevu.
Kada je energetska politika Berlina postala posebno osetljivo pitanje, AfD je među prvima krivca pronašao u suludoj odluci odricanja od jeftinog ruskog gasa, koja je ozbiljno pogodila nemačku industriju i srednju klasu. Odatle i tolika popularnost u istočnoj Nemačkoj – regiji u kojoj su posledice energetske krize posebno vidljive. Zbog svega toga trajno joj je zalepljena etiketa "proruske" partije.
U Evropskom parlamentu, u kojem se nalazi 15 članova AfD-a, zahvaljujući ovoj stranci ne samo da se mogu čuti osporavanja zapadne politike prema Rusiji, već su oni ti koji kaji govore o NATO agresiji nad Srbijom kao datumu kada je Zapad srušio međunarodno pravo, da je pitanje tzv. Kosova otvorilo pitanje jednostranih secesija i zalažu se za povlačenje priznanja ove lažne države. A evroparlamentarac Petr Bistron proteste u Srbiji prošle godine je nazvao "poslednjim trzajima globalističke mreže" koju "Donald Tramp i Ilon Mask trenutno demontiraju".
AfD nastavlja da gradi veze i sa novom američkom desnicom okupljenom oko Trampa. Otvoreno su pozdravili njegov povratak u Belu kuću i predstavili ga kao dokaz da se zapadna politika okreće ka nacionalnom suverenitetu i strožoj migracionoj politici. Sa Trampom imaju još jednu poveznicu – dok šef Bele kuće govori o odbrani hrišćana, AfD u svom programu tvrdi da islam nije u skladu sa nemačkim ustavom.
Simpatije su obostrane, političari iz AfD-a bili su na Trampovoj inauguraciji, odlaze na sastanke sa republikancima u Vašington i održavaju čvrste veze sa MAGA pokretom. A američki potpredsednik Džej Di Vens na Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji prošle godine je pucao u srce briselskog establišmenta, poručivši da problem Evrope nije AfD, već strah elite od sopstvenog naroda.
Činjenica da se ozbiljno razmatra mogućnost pobede AfD-a pokazuje koliko se politička mapa Nemačke promenila. Zemlja koja je decenijama važila za simbol stabilnosti danas sve više liči na evropski prostor dubokog političkog nezadovoljstva. A u političkoj krizi nemačkog centra, AfD je glavni profiter.
I to ne bez zasluga.