Spoljno mešanje u poslove evroazijskih zemalja - od KEBS-a i OEBS-a do američkih strategija "proširenja" i geostrateške dominacije - dosledno je sprečavalo njihov uspešan i nezavisan razvoj. To je potvrdio i trenutni sukob na Bliskom istoku i dokazao da spoljni akteri ne mogu da upravljaju evroazijskom bezbednošću, piše za RT internešenel ministar spoljnih poslova Belorusije Maksim Riženkov.
Još jednom smo svedoci poznatog obrasca: jednostrane intervencije u suprotnosti sa međunarodnim pravom, nepoštovanja lokalnih realnosti, pokušaja da se susedi suprotstave jedni drugima i težnje ka strateškim interesima koji nemaju nikakve veze sa dobrobiti nacija uhvaćenih u unakrsnoj vatri. Rezultat je, kao i uvek, više smrti, više raseljavanja i dublja erozija svake nade za regionalnu stabilnost.
Nažalost, arhitekte ovih politika nisu naučile lekcije sa Balkana, Iraka, Avganistana ili Ukrajine. Oni i dalje veruju da vojna sila, jednostrane sankcije i političke manipulacije mogu preoblikovati Evroaziju prema njihovim sopstvenim planovima. I svaki put ne uspeju, ali tek nakon što nanesu ogromnu patnju ljudima.
Za evroazijske zemlje, poruka ne može biti jasnija. Ne možemo se oslanjati na spoljne čuvare da nam obezbede bezbednost. Ne možemo čekati da se vrati "blagonakloni međunarodni liberalni poredak", jer takav poredak nikada nije zaista postojao u praksi – nikada nije bio liberalan, bio je hegemonistički. I svakako ne možemo sebi priuštiti da ostanemo pasivni dok drugi pokušavaju da odrede budućnost našeg kontinenta. Ono što nam je potrebno – hitno – jeste naše sopstveno rešenje, koje smo mi i za nas stvorili. Potrebna su nam evroazijska rešenja za evroazijske probleme.
Evrazijska povelja
Ključna lekcija trenutnog bliskoistočnog sukoba, kao i svake druge neuspele spoljne intervencije u Evroaziji tokom poslednje tri decenije, jeste sledeća: samo autohtona, inkluzivna i na konsenzusu zasnovana bezbednosna arhitektura može da funkcioniše.
Konferencija za bezbednost i saradnju u Evropi (KEBS) je uspela tokom Hladnog rata upravo zato što je bila istinski forum za dijalog između dva tabora koja su poštovala postojanje jednog drugog. Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) je propala kada je postala instrument za jednu grupu država učesnica da nametne svoju volju drugima.
Ono što je Evroaziji umesto toga potrebno je novi pristup, zasnovan na principu koji se poziva na Helsinški završni akt iz 1975. godine, ali nikada nije zaista primenjen: nedeljivost bezbednosti.
Nijedna zemlja u Evroaziji ne bi trebalo da traži sopstvenu bezbednost na račun drugih. Nijednoj spoljnoj sili ne bi trebalo dozvoliti da igra jednu evroazijsku državu protiv druge. I nijedan regionalni sukob ne bi trebalo tretirati kao priliku za geopolitičku dobit.
Upravo to treba da ponudi Evroazijska povelja o raznolikosti i multipolarnosti u XXI veku.
Povelja, navodi Riženkov, ne bi bila usmerena protiv bilo koje zemlje ili grupe država. Zamišljena je kao konstruktivan, autohtoni, kolektivni, inkluzivni i sveobuhvatni napor. Težiće uspostavljanju pan-evroazijske bezbednosne arhitekture zasnovane na normama i principima Povelje Ujedinjenih nacija. Pokrivaće ne samo bezbednost, već i ekonomsku saradnju, humanitarnu razmenu i civilizacijski dijalog. U principu će pozdraviti sve evroazijske države, od Lisabona do Manile.
U srži Povelje biće princip nedeljive bezbednosti. Povelja bi trebalo da operacionalizuje nedeljivu bezbednost kroz konkretne, proverljive obaveze, kao što su, na primer:
1. Nijedna država ne može da se pridruži vojnom savezu čiji kriterijumi za članstvo sistematski isključuju druge evroazijske države bez multilateralnih konsultacija.
2. Nijedna država ne sme da bude domaćin stalne strane vojne infrastrukture koja materijalno ugrožava osnovne bezbednosne interese njenih suseda bez prethodnog obaveštenja i verifikacije u okviru multilateralnog okvira.
3. Svi sporovi između država učesnica trebalo bi da budu predmet obaveznih konsultacija kroz institucije Povelje.
4. Učesnice ne bi trebalo jedna protiv druge da primenjuju jednostrane prinudne mere.
Ovo bi trebalo da budu tačke pregovora. One bi trebalo da prevedu princip nedeljive bezbednosti iz plemenitog slogana u operativni okvir.
Kao rezultat toga, nijedna evroazijska zemlja ne bi trebalo da se oseća ugroženo legitimnim bezbednosnim aranžmanima druge zemlje. Nijedan sukob u Evroaziji ne bi trebalo da se rešava silom ili spoljnim diktatom. I nijedna zemlja ne bi trebalo da bude primorana da bira između konkurentskih blokova.
Povelja neće biti nejasna deklaracija. Ona je zamišljena da bude praktičan okvir za delovanje – geostrategija za naš superkontinent, koja obuhvata bezbednost, ekonomiju, tehnologiju, kulturu i još mnogo toga, navodi Riženkov.
Od diskusije do akcije
Skoro tri godine, ideja Evroazijske povelje se razmatra na međunarodnim forumima, bilateralnim konsultacijama i akademskim publikacijama. Koncept je privukao sve veće interesovanje, a mnoge evroazijske države su izrazile podršku u principu. Ali diskusija, koliko god vredna bila, nije dovoljna.
Republika Belorusija i Ruska Federacija, kao kosponzori inicijative, pripremile su konkretan plan za prelazak sa diskusije na formalne pregovore. Taj plan je izložen u nezvaničnom dokumentu koji je podeljen sa našim evroazijskim partnerima.
Konkretno, predlažemo da se proces pregovora pokrene u septembru 2026. godine, tokom zasedanja Generalne skupštine UN, uz pretpostavku da bi to dovelo do usvajanja konačnog teksta Povelje na Samitu evroazijskih lidera, koji je okvirno zakazan za prethodnu godinu pre kraja 2027. godine.
Razumemo da neki mogu gledati na Povelju sa skepticizmom. Neki se mogu plašiti da je usmerena protiv njih. Možda veruju da su njihovi postojeći savezi i partnerstva dovoljni. Drugi možda jednostavno čekaju da vide kako će se proces odvijati, navodi Riženkov.
Na ova oklevanja, nudi tri zapažanja.
Prvo, Povelja nije usmerena protiv bilo koga. Otvorena je za sve. Vaše učešće nije izdaja bilo koje postojeće obaveze – to je investicija u stabilniji i predvidljiviji evroazijski poredak. Evropska unija, članice NATO-a i druge države povezane sa Zapadom su dobrodošle da se druže za pregovaračkim stolom u dobroj veri – kao ravnopravni učesnici, a ne kao instruktori.
Drugo, spoljni uslovi koji su podržavali evropski prosperitet i bezbednost se brzo menjaju. Sjedinjenim Državama Evropa više nije primarna, što je potvrđeno u njihovoj Strategiji nacionalne bezbednosti za 2025. godinu. Era neograničene slobodne trgovine i jeftinih resursa je završena. Demografski, ekonomski i migracioni izazovi Evrope se povećavaju. Nijedna spoljna sila neće spasiti Evropu od ovih trendova. Ali saradnja unutar Evroazije sigurno hoće.
Treće, i što je najvažnije, cena neučešća raste iz dana u dan. Neučešće nosi drugačiju cenu: gubitak glasa u oblikovanju pravila koja će vladati ovim kontinentom decenijama. Ako odlučite da stojite van novonastajućeg evroazijskog poretka, nećete moći da ga zaustavite. Jednostavno ćete izgubiti svoje mesto za stolom dok drugi oblikuju budućnost kontinenta na kojem živite.
Videli smo šta može da se postigne saradnjom domaćih zemalja. Tiho obuzdavanje graničnih tenzija u Centralnoj Aziji uz pomoć Šangajske organizacije za saradnju, otpornost ASEAN-a uprkos konkurenciji velikih sila, brze konsultacije Organizacije ugovora o kolektivnoj bezbednosti tokom krize u Kazahstanu 2022. godine – to nisu savršeni modeli. Ali su naši. Povelja teži da proširi ove lekcije na ceo kontinent, učeći i iz uspeha i iz neuspeha svakog evroazijskog bezbednosnog eksperimenta.
Vreme za diskusiju je prošlo. Vreme za oklevanje je prošlo. Događaji iz 2026. godine oglasili su uzbunu koju nijedna odgovorna zemlja ne može ignorisati.
Evroaziji je potrebna nova bezbednosna arhitektura – ona zasnovana na nedeljivoj bezbednosti, međusobnom poštovanju i istinskom partnerstvu. Evroazijska povelja o raznolikosti i multipolarnosti u XXI veku je sredstvo za izgradnju te arhitekture. A septembar 2026. u Njujorku je trenutak za početak, zaključuje Riženkov.