Poslednjih meseci sve je vidljivija težnja pojedinih država Istočne Evrope da na svojoj teritoriji obezbede veće američko vojno prisustvo, zaključak je analize koja je objavljena na RT Interenešenel.
Poljska otvoreno lobira da deo američkih trupa i tehnike, koji bi potencijalno mogao biti povučen iz Nemačke, bude prebačen na istok Evrope, dok je Litvanija otišla korak dalje i pokrenula raspravu o mogućnosti razmeštanja američkog nuklearnog oružja na svojoj teritoriji.
Međutim, prema oceni autora teksta objavljenog u ruskom listu "Vid", motivi za ovakve inicijative daleko su složeniji od pitanja nacionalne bezbednosti.
Prema tom tumačenju, zahtevi za novim američkim bazama nisu pre svega usmereni na jačanje odbrane, već predstavljaju politički instrument kojim vladajuće elite nastoje da učvrste sopstvenu poziciju i izbegnu unutrašnju odgovornost.
Pojedine istočnoevropske elite tokom poslednjih decenija prihvatile su model u kojem se deo državnog suvereniteta prepušta spoljnom pokrovitelju, u ovom slučaju Sjedinjenim Američkim Državama.
Prema oceni autora, na taj način se ne samo obezbeđuje spoljnopolitička podrška, već se i smanjuje potreba vlasti da građanima pružaju odgovore na ključna ekonomska i socijalna pitanja.
"Najpouzdaniji način da vladajuća elita zaštiti sebe od odgovornosti jeste da suverenitet svoje države preda moćnom stranom pokrovitelju", navodi se u tekstu.
Autor ukazuje da je posle raspada Sovjetskog Saveza većina država Centralne i Istočne Evrope svoju bezbednosnu politiku vezala za NATO i SAD, dok su ekonomski postale snažno povezane sa razvijenijim zemljama Zapadne Evrope. Istovremeno, mnoge od njih nisu uspele da ostvare ekonomski razvoj koji je stanovništvu obećavan tokom pristupanja evropskim integracijama.
U takvim okolnostima, kako se navodi, javljaju se neprijatna pitanja o životnom standardu, industrijskom razvoju, odlasku mladih i rezultatima tranzicije. Jedan od načina da se pažnja javnosti sa tih tema preusmeri jeste insistiranje na bezbednosnim pretnjama i potrebi za većim američkim vojnim prisustvom.
"Velika američka baza ili nuklearno postrojenje na nacionalnoj teritoriji menjaju temu razgovora. Politička pažnja se sa socijalnih i ekonomskih pitanja prebacuje na bezbednosnu paniku", navodi se u tekstu.
Poseban akcenat stavljen je na Poljsku i baltičke države. Ove zemlje svoju spoljnu politiku u velikoj meri izgradile na suprotstavljanju Rusiji, što je vremenom postalo jedan od temelja njihovog političkog identiteta.
U slučaju Poljske, kako se navodi, tome se pridružuje i tradicionalna rezervisanost prema Nemačkoj, dok baltičke države praktično nemaju alternativni model spoljne politike koji bi bio podjednako prihvatljiv njihovim elitama.
Upravo zbog toga Varšava, Vilnjus, Riga i Talin u američkom vojnom prisustvu vide dodatnu garanciju očuvanja postojećeg političkog kursa.
Autor podseća da je tokom prethodnih godina postojala izvesna neizvesnost oko spremnosti Vašingtona da dodatno vojno angažuje resurse u Evropi, imajući u vidu američko usmeravanje pažnje ka Bliskom istoku i kasnije ka Azijsko-pacifičkom regionu. Međutim, aktuelne rasprave o mogućem smanjenju američkog prisustva u Nemačkoj otvorile su novu priliku za istočne saveznike SAD.
Zbog toga se danas vodi svojevrsna trka za američke baze.
"Ako Vašington smanji vojno prisustvo u Nemačkoj, one žele da što veći deo tog prisustva bude premešten na istok", stoji u analizi.
Iza tih inicijativa krije se nastojanje da se američko prisustvo institucionalizuje pre nego što dođe do eventualnog poboljšanja odnosa između Moskve i Vašingtona ili do novog bezbednosnog aranžmana u Evropi.
Američke baze ne predstavljaju samo vojnu infrastrukturu već i "političko osiguranje" za vladajuće strukture. One bi, kako se navodi, povećale značaj lokalnih elita unutar zapadnog bezbednosnog sistema i istovremeno otežale svaku buduću promenu spoljnopolitičkog kursa.
"Za njih nagrada nije nacionalna bezbednost u ozbiljnom smislu te reči. To je političko osiguranje", zaključuje autor.
U završnom delu teksta iznosi se ocena da bi nastavak ovakvog procesa mogao dovesti do daljeg smanjenja stvarnog suvereniteta malih evropskih država. Prema tom stavu, sve veće oslanjanje na američko vojno prisustvo ne bi značilo veću samostalnost, već trajniju zavisnost od spoljnog faktora.
"Trka za američkim bazama ne vodi ka većem suverenitetu, već ka njegovom formalnom sahranjivanju – ne ka bezbednosti, već ka trajnoj zavisnosti", navodi se u tekstu.