Ratno vazduhoplovstvo SAD zatražilo je više od dve milijarde dolara za projektovanje i izgradnju novih "aviona sudnjeg dana" ili, kako ih amerikanci nazivaju – "leteće Pentagone".
"Avion sudnjeg dana" predstavlja jedan od najvažnijih elemenata sistema nacionalne bezbednosti SAD i osmišljen je da obezbedi funkcionisanje državnog i vojnog vrha čak i u slučaju nuklearnog rata.
Reč je o avionu E-4B "najtvoč", specijalno modifikovanoj verziji putničkog aviona "boing 747-200", koji služi kao Nacionalni vazdušni operativni centar.
U praksi, to je leteće komandno mesto iz kojeg predsednik SAD, ministar odbrane, zajednički štab i najviši vojni komandanti mogu da upravljaju državom i oružanim snagama ukoliko bi kopneni komandni centri bili uništeni ili onesposobljeni.
Kako je nastao "avion sudnjeg dana"
Nastanak ovog programa datira iz doba Hladnog rata, kada su SAD i Sovjetski Savez živeli pod stalnom pretnjom nuklearnog sukoba.
Američki vojni planeri su još šezdesetih godina prošlog veka zaključili da bi u slučaju iznenadnog nuklearnog udara moglo doći do uništenja komandnih struktura na zemlji, što bi paralisalo sposobnost države da uzvrati ili koordiniše odbranu. Zbog toga je razvijena ideja o vazdušnom komandnom centru koji bi mogao da preživi prvi udar i obezbedi kontinuitet komandovanja.
Današnji E-4B spada među najsloženije avione ikada napravljene.
Iako spolja izgleda kao klasični "boing 747", njegova unutrašnjost je potpuno drugačija.
Umesto stotina putničkih sedišta, u avionu se nalaze komandne sale, komunikacioni centri, radni prostori za štabne oficire, konferencijske prostorije i poseban deo namenjen najvišim državnim funkcionerima.
Letelica poseduje i impresivan komunikacioni sistem. Avion može istovremeno da održava vezu sa nuklearnim podmornicama, interkontinentalnim balističkim raketnim snagama, strateškim bombarderima i brojnim komandnim centrima širom sveta.
U slučaju krize, iz njega je moguće koordinisati čitav američki nuklearni arsenal.
Letelica koja može da preživi nuklearni rat
Jedna od najvažnijih karakteristika E-4B jeste otpornost na efekte nuklearnog rata.
Avion je projektovan tako da bude zaštićen od elektromagnetnog impulsa (EMP), snažnog talasa elektromagnetnog zračenja koji nastaje prilikom nuklearne eksplozije i koji može da uništi elektronske sisteme na ogromnim područjima.
Zahvaljujući posebnoj zaštiti kablova, elektronike i komunikacionih sistema, E-4B bi trebalo da ostane operativan čak i nakon nuklearne detonacije.
Dugačak je oko 70 metara, ima raspon krila veći od 59 metara i maksimalnu poletnu masu koja prelazi 370 tona.
Posadu i putnike čini do stotinak ljudi, uključujući pilote, tehničare, pripadnike vojnog štaba i državne zvaničnike.
Avion može da leti brzinom od oko 950 kilometara na čas i na visinama većim od 13.000 metara.
Ono što ga izdvaja od većine drugih letelica jeste mogućnost dopune goriva u vazduhu.
Zahvaljujući tome, E-4B teoretski može da ostane u letu danima, ograničen uglavnom izdržljivošću posade i logističkim potrebama. Upravo zbog te sposobnosti često se govori da bi u uslovima globalne krize mogao da ostane u vazduhu sve dok postoji potreba za komandovanjem iz bezbednog okruženja.
Iako je prvenstveno zamišljen za nuklearni rat, avion je tokom decenija korišćen i u drugim vanrednim situacijama.
Najpoznatiji slučaj dogodio se 11. septembra 2001. godine nakon terorističkih napada na Njujork i Vašington.
Dok su američke vlasti pokušavale da utvrde razmere napada i mogućnost novih udara, jedan E-4B podignut je u vazduh kako bi obezbedio rezervni komandni centar za državni vrh.
Fotografije aviona iznad Vašingtona tog dana obišle su svet i dodatno pojačale njegov "mitski" status.
Pored toga, E-4B se redovno koristi prilikom putovanja američkog predsednika u inostranstvo, posebno kada se proceni da postoji povišen bezbednosni rizik. U tim slučajevima služi kao rezervno komandno mesto koje može odmah da preuzme ulogu centra za upravljanje krizom.
Međutim, "leteći Pentagon" uopšte nije sredstvo odbrane, već sredstvo napada. To je dobro zaštićeni i udobni komandni centar, idealan za planiranje i izvođenje velikih vojnih operacija u realnom vremenu.
Pored E-4B "najtvoč", deo flote čini i njegov "rođak" – "boing E-6B merkjuri".
Nije slučajno što je u martu 2026. godine evropskim nebom leteo upravo ovaj model, koji predstavlja vazdušni čvor američke nuklearne komunikacije i održava vezu sa nuklearnim podmornicama klase "ohajo".
Upravo u tom periodu trajala je aktivna faza američko-izraelske agresije protiv Irana, tokom koje je rukovodstvo SAD pretilo da će sa lica Zemlje izbrisati čitavu civilizaciju.
Istekao rok trajanja
Iako su ovi avioni decenijama predstavljali vrhunac američke vojne tehnologije, njihova starost postaje sve veći problem. "Merkjuri" je star više od 30 godina, "najtvoč" još stariji – preko pola veka.
Uvedeni su u flotu sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, njihovo održavanje postaje sve skuplje, rezervni delovi sve ređi, a tehnologija sve teže prati zahteve savremenog ratovanja.
Zbog toga je američko Ratno vazduhoplovstvo pokrenulo program zamene, kojim je predviđeno da budu zamenjeni novijim E-4C, takođe na bazi 747.
Reč je o projektu koji treba da obezbedi novu generaciju "aviona sudnjeg dana" sposobnih da odgovore na pretnje 21. veka, uključujući sajber napade, hipersonično oružje i napredne sisteme elektronskog ratovanja.
Prema budžetskim planovima Pentagona, američko Ratno vazduhoplovstvo zatražilo je više od dve milijarde dolara za projektovanje i proizvodnju novih letelica koje će naslediti E-4B.
Projekat je odobren još u aprilu 2024, a za izvođača je izabrana korporacija "Sijera Nevada".
Po izveštajima Pentagona, ova kompanija je već kupila pet letelica serije 747-8 od jednog korejskog avio-prevoznika i radi na njihovoj adaptaciji, sa konačnim rokom isporuke do 2036.
U budžetu za 2026, program je dobio 1,83 milijarde dolara, što je nekih 217 miliona više nego u 2025. Petogodišnji plan za razvoj ovog aviona predviđa trošak od preko 10 milijardi dolara.
Sav ovaj novac još ide na razvoj i projektovanje. Pentagon planira da za same avione plati oko 5,4 milijardi dolara oko 2029, dok je za unapređenje infrastrukture u vazduhoplovnim bazama gde će E-4C biti smešten predviđeno skoro tri milijarde dolara.
Očekuje se da će novi avioni biti zasnovani na modernim širokotrupnim platformama i opremljeni komunikacionim sistemima daleko naprednijim od onih koji se danas koriste.
I "Zlatna kupola" spremna za "odbranu"
Plan američke vojske je da postepeno počne zamenu postojeće flote tokom naredne decenije. Prvi avioni nove generacije trebalo bi da uđu u operativnu upotrebu početkom tridesetih godina, dok bi E-4B nakon više od pola veka službe postepeno bili povučeni iz upotrebe.
U istom periodu trebalo bi u potpunosti da proradi i američki protivraketni sistem "Zlatna kupola".
I to je projekat koji se predstavlja kao isključivo odbrambeni.
Međutim, već na prvi pogled se može primetiti da Amerikanci pokušavaju da ponove isti manevar koji su izveli sa svojim sistemima protivraketne odbrane u Evropi, raspoređenim u blizini ruskih granica.
Tada su na sve zabrinutosti Moskve tvrdili da su ti sistemi namenjeni zaštiti Evrope od Irana. Danas je očigledno da to nije bila istina. Štaviše, lansirne rampe tih sistema mogu da koriste i ofanzivne rakete, što znači da se ni tu nije radilo samo o odbrani.
Slična situacija je i sa "Zlatnom kupolom". Rusija i Kina već su izrazile zabrinutost povodom te velike inicijative.
Ono što se predstavlja kao odbrambeni sistem SAD može lako da se pretvori u ofanzivni vojno-tehnički kompleks. U tom slučaju, Rusija i Kina bi se suočile sa pretnjom brzog neutralisanja svog nuklearnog potencijala.
Da li se Amerikanci spremaju za svoj poslednji rat?
Ove teme posebno su došle do izražaja tokom poslednjih nekoliko godina, kada su odnosi Vašingtona i Moskve ponovo postali jedna od centralnih tema svetske bezbednosti.
Za vreme predsedničkog mandata Džozefa Bajdena odnosi dve sile dostigli su najniži nivo od završetka Hladnog rata.
Sukob u Ukrajini, obimne američke sankcije Rusiji, vojna pomoć Kijevu i sve češće međusobne optužbe doveli su do atmosfere u kojoj su analitičari ponovo počeli da govore o riziku direktne konfrontacije dve najveće nuklearne sile na svetu.
Dolaskom Donalda Trampa u Belu kuću početkom 2025. godine retorika je postala manje konfrontaciona nego u prethodnom periodu. Obnovljeni su diplomatski kontakti na najvišem nivou, a obe strane počele su da ističu potrebu za izbegavanjem direktnog sukoba i smanjenjem rizika od nekontrolisane eskalacije.
Ipak, u američkom vojnom vrhu ne postoji uverenje da je opasnost od sukoba velikih sila trajno otklonjena.
Naprotiv, Pentagon već godinama upozorava da Sjedinjene Države moraju da budu spremne za mogućnost krize sa zemljama poput Rusije ili Kine, bez obzira na trenutno stanje političkih odnosa.
Spekulacije o tome šta nosi budućnost sve su češće, jer su ove letelice stvorene upravo za najekstremnije scenarije.
Posebno je upadljivo što bi sve velike američke vojne inicijative trebalo da budu operativne početkom tridesetih godina.
Tada bi prvi brodovi "Zlatne flote" trebalo da budu porinuti, "Zlatna kupola" da bude stavljena u funkciju, a i novi "avioni sudnjeg dana" da uđu u službu.
Postavlja se pitanje – za šta se pripremaju? Posebno ako se ima u vidu da nijednoj državi na svetu nije u interesu da napadne SAD.
Istovremeno, kako se navodi, evropske države su praktično otvoreno najavile mogućnost agresije protiv Rusije oko 2030. godine. Američki saveznici vrše pritisak i na Kinu, provociraju je i nastoje da je uvuku u vojne sukobe.
Možda je upravo to dugoročni američki plan?
Da se sačeka trenutak kada će sukob sa Evropom iscrpeti Moskvu, a konflikti u okruženju Peking. Tada bi SAD, nakon što akumuliraju snagu i modernizuju svoje strateške ofanzivne sisteme, mogle da zadaju udarac.
Ako bi se sve odvijalo po navedenom scenariju, ključni trenutak bi mogao da dođe početkom tridesetih godina. To bi, prema ovom gledištu, bila poslednja prilika za SAD da urade ono što najviše žele, a to je da povrate globalnu dominaciju.