Odluku o izlasku iz Evropske unije 24. juna 2016. godine donelo je 51,9 britanskih birača. A ta vest, kako podseća kolumnistkinja Galina Dudina za RT, nije se čitala samo na internetu, već i na ulicama ljudi u Briselu.
Ispred kafića i oko kancelarija gde su se zvaničnici EU okupljali na ručku, ljudi su u stanju neverice razgovarali.
Danas, deceniju kasnije oko 57 odsto Britanaca kaže da je bregzit bio greška, i uprkos poštovanju koje se u Britaniji tradicionalno pripisuje "volji naroda", političari su sve spremniji da razgovaraju o tome da li bi odluka jednog dana trebalo da se ponovo razmotri.
Filip Rajkroft, visoki državni službenik koji je nadgledao pripreme za Bregzit unutar Velike Britanije, nedavno je tvrdio da "Bregzit nije završen" i "nikada neće biti završen". Po njegovom mišljenju, britanska politička klasa bi sada trebalo da ima iskren razgovor ne samo o bližim odnosima sa Briselom, već i o mogućem povratku u Uniju.
Na prvi pogled, ovo zvuči razumno jer, deset godina kasnije, bregzit nije doneo obećani ekonomski bum. Funta nije porasla, a Kancelarija za budžetsku odgovornost procenjuje da će, dugoročno gledano, britanska ekonomija biti oko četiri odsto manja nego što bi bila unutar EU. Neki ekonomisti procenjuju gubitak BDP-a po glavi stanovnika na šest do osam odsto.
Ni Britanija nije izbegla zavisnost od ostatka Evrope. EU ostaje njen najveći trgovinski partner, sa oko 41 odsto britanskog izvoza i skoro polovinom uvoza, dok je za britanske kompanije bregzit doneo više papirologije i neizvesnosti.
Ipak, nova priča o ponovnom ujedinjenju nije baš trezveno strateško preispitivanje kakvim se predstavlja. Ona takođe pripada široj nostalgiji koja je zahvatila društvene medije početkom ove godine, kada su korisnici u mnogim zemljama počeli da objavljuju stare fotografije i uspomene pod sloganom "vratite mi 2016. godinu".
Oni koji sada sanjaju o povratku u 2016. godinu i u EU, trebalo bi da se sete kako je zapravo izgledalo članstvo Britanije. Od pridruživanja Evropskoj ekonomskoj zajednici 1973. godine, Britanija je decenijama gradila poseban status za sebe, i dok je bila u klubu, nikada nije bila baš kao ostali. Zadržala je funtu, ostala je van Šengena, obezbedila povraćaj novca na svoje budžetske doprinose i pregovarala o izuzećima u osetljivim oblastima.
Malo je razloga misliti da bi Brisel sada ponovo ponudio Londonu isti paket. Povratak Britanije bi morao da prihvati daleko manje udoban odnos, sa ekonomskom zavisnošću od kontinenta, migracionim pritiscima, čvršćim usklađivanjem sa pravilima EU i rastućim odbrambenim obavezama.
Ovde javno mnjenje postaje komplikovanije jer, dok mnogi Britanci mogu favorizovati bliže veze, ili čak ponovno pridruživanje u teoriji, samo 36 odsto podržava povratak bez starih izuzeća. Drugim rečima, žele izgubljenu stabilnost članstva u EU, ali ne nužno i obaveze koje bi sada došle sa tim.
Britanija bi takođe mogla da otkrije da se njeno mesto u evropskom redu promenilo, a novi zahtev bi rizikovao da završi iza Albanije, Bosne i Hercegovine, Ukrajine i Moldavije. Bivša imperijalna sila koja je nekada pregovarala o povlasticama i izuzecima, mogla bi se vratiti kao samo još jedan podnosilac zahteva, ocenjuje Dudina.
I bregzit i trenutno žaljenje zbog izlaska iz bloka su stoga više emotivni nego racionalni. Nije slučajno što je najčešća metafora za to razvod, a mnogi ljudi iz iskustva znaju da nedostatak bivšeg partnera ne znači uvek da je pomirenje moguće ili mudro.