Svakog četvrtog jula, Amerikanci slave rođenje republike koja je proglasila nezavisnost od Britanske imperije, sa prigodnim, slavljeničkim govorima, tortama, vatrometima i bezbrojnim zastavama koje se sastoje od zvezda i pruga.
Sjedinjene Američke Države su zamišljene kao slobodna republika farmera, trgovaca, zanatlija i država sa veoma širokim ovlašćenjima.
Pa ipak, SAD su se postepeno pretvorile upravo u ono protiv čega su se u početku borile: u novo Britansko carstvo, kolonijalnu globalnu imperiju, sa vojnim bazama, rasejanim po svim kontinentima, flotama koje patroliraju svetskim okeanima i sa političkim ambicijama koje se protežu daleko od sopstvenih obala.
Deklaracija – teška optužnica protiv britanske krune
Kako primećuje italijanski geopolitičar Lorenco Marija Paćini na sajtu "Fondacija strateške kulture", Deklaracija o nezavisnosti se danas pamti po svojim uvodnim stihovima – očiglednim istinama, neotuđivim pravima, težnji ka sreći i slobodi...
Ali, nastavlja Paćini, od približno 1.340 reči, više od polovine predstavlja optužnicu protiv britanskog kralja Džordža Trećeg, katalog konkretnih (ne)dela, za koja su Tomas Džeferson i Kontinentalni kongres smatrali da su prekršila sporazum između britanske krune i kolonije. I da sporazum više ne važi.
Amerikanci napamet uče preambulu ovog dokumenta, dodaje ovaj geopolitičar, ali preko osuda britanske krune se danas obično prelazi ćutke. Ipak, žalbe su prava tema. Deklaracija je, ustvari, pravna optužnica, koja opisuje eskalaciju kršenja zakona, zbog čega su obični doseljenici - farmeri, štampari, lučki radnici – smatrali da se nalaze pod okupacijom.
Da bismo razumeli Deklaraciju, treba početi od 1763. godine, kada se završio Sedmogodišnji rat i kada se Britanija našla u posedu enormno uvećanih severnoameričkih poseda i podjednako ogromnog ratnog duga – oko 133 miliona funti, cifra koja je užasnula ministarstva u Londonu.
Rigidne odluke o porezima, koje je donela britanska kruna, više nego bilo koji čin tiranije, izazvale su ogorčenost američkih kolonista, dovele do pobune i, na koncu, do Američkog rata za nezavisnost.
Susret dva kralja
Postepeno, stvari su se vratile na staro. Britanija i SAD su već niz decenija najbliži (geo)politički saveznici. Pakt britanskih i američkih elita, ili olgarhija, danas najbolje predstavlja fotografija "susreta dva kralja" iz aprila ove godine, kada je američki predsednik Tramp u Beloj kući primio britanskog kralja Čarlsa Trećeg. Njihov susret je Bela kuća zvanično opisala kao "istorijski susret dva kralja".
Ova transformacija, međutim, otkriva duboku i trajnu podelu unutar samog američkog društva. SAD su od samog početka pokretale dva suprotstavljena impulsa, dodaje Paćini: "Jedna strana je gledala ka moru, i želela finansijsku i komercijalnu ekspanziju, kao i projekciju vojne moći kako bi ispunila svoju navodnu univerzalnu misiju".
Druga strana je bila okrenuta ka kopnu, i zahtevala bezbedne granice, nacionalnu koheziju i negovanje izvorne republike.
Pobedio je "Perfidni Albion"
Ove dve tradicije postoje jedna pored druge od najranije istorije SAD, ali je pomorska vizija postepeno nadvladala nad kontinentalnom. Amerika je postala instrument finansijskih i oligarhijskih interesa, koje su Ameriku pretvorile u ono što je danas: najveću ekspanzionističku silu našeg doba.
Dok su se imperijalne obaveze širile, temelji republike su slabili. Infrastruktura je propadala, kao i industrijska proizvodnja, zajednice su se raspadale, a politički život je bio okupiran borbama oko udaljenih kriza.
Drugim rečima: pobedio je "Perfidni Albion", američki borci za nezavisnost su izgubili svoju bitku. Reč je u sukobu između dve, sasvim različite i nespojive Amerike.
Milioni birača u SAD sada shvataju da beskrajne intervencije u inostranstvu nisu donele ništa dobro običnim Amerikancima. To je smisao parole "Amerika na prvom mestu" i pokreta MAGA, koji je u početku predvodio Tramp. Nadali su se povratku uzdržanoj spoljnoj politici, koja bi se rukovodila nacionalnim interesima i ustavnim ograničenjima, a ne ideološkim misijama u inostranstvu.
Ipak, puke nade ne mogu pobediti duboko ukorenjene institucije. Predizborna obećanja sudarila su se sa političkim, birokratskim, vojnim i finansijskim establišmentom.
Promena ličnosti je, zaključuje Paćini, mnogo je lakša nego promena struktura imperije.
U Trampovom carstvu spektakla
Ovogodišnji Četvrti jul mogao je da predstavlja trenutak za razmišljanje o slobodi, samoupravi i krhkoj arhitekturi demokratije. Umesto toga, pod Trampom, piše politikolog Set Feris na sajtu "Nju istern autluk", američki rođendan se pretvorio u pravi vašar taštine, sa zastavama, vatrometom i pažljivo koreografisanim obožavanjem "cara Trampa".
Ipak, iza državnih zastava i izloga sa kičastom robom krilo se nešto mnogo ružnije: spektakl unutrašnjih borbi za moć, sukoba i političkih ratova. Ništa bolje ne oslikava eru od transformacije javnog života u stalnu predstavu, piše Feris, jer Tramp ne vlada samo putem spektakla, već tako što preplavljuje scenu bukom, besom i apsurdom.
A to je, možda, najmračnija ironija od svih, dodaje on: 250. rođendan Amerike ne slavi trajnost demokratskih ideala već pre njihovu iscrpljenost.
Cirkus je u gradu, direktor se i dalje osmehuje, ali cirkuska šatra već tiho gori.
Novinar Majkl Šerer je u "Atlantiku" tačno opisao sukob kao "ružnu bitku za rođendan Amerike".
Prva, druga i treća, ćutljiva Amerika
Tako smo, na 250. rođendan Amerike, prisustvovali dvema proslava: prvoj, prozvanoj "Amerika 250", zvaničnoj, posvećenoj proglašenju republike koja više ne postoji, iza koje stoje kongresni zvaničnici. Na papiru, dodaje Feris, to predstavlja građanski ideal: javno sećanje na američki eksperiment, ma koliko manjkav i nedovršen on bio.
Sa druge strane bila je "Sloboda 250" – paralelna proslava koju pokreću donatori povezani sa Trampom, ili "njegovi prijatelji", koja je finansirana novcem milijardera. Ako je "Amerika 250" namenjena da oda počast republici, "Sloboda 250" je osmišljena da veliča brend.
Dve rođendanske zabave. Dve vizije Amerike. I dva suprotstavljena mita, kaže ovaj politikolog, od kojih jedan prodaje istoriju, a drugi spektakl.
"Sloboda 250" je, međutim, ponudila blistaviji šou – više vatrometa, glasnije slogane, veće ekrane, više robe, više teatralnog patriotizma, a to je upravo vladajuća estetika Trampove ere.
Postoji, naravno, i ona treća Amerika. Ona koja je odbila da učestvuje na ovim spektaklima.
Bend, za to vreme, nastavlja da svira, direktor cirkusa se neprestano smeši. Ta većinska Amerika više ne zna da li da slavi svoj rođendan, ili da oplakuje spori kolaps američke demokratije i svoju sopstvenu smrt, zaključuje Feris.
Jer sve se to, tvrdi Konstantin fon Hofmajster sa sajta "Multipolar pres", dešava u doba nagle i za mnoge neočekivane pojave novih centara moći širom Evroazije i Globalnog juga, koje nijedna zemlja ne može da zaustavi. Novo doba multipolarnosti.
Kraj američke imperije nije rezultat jednog poraza, već istorijske transformacije, duboke promene ravnoteže snaga. I to je ono čemu danas prisustvujemo svuda u svetu.