Vrtoglavi rast vojne potrošnje u zemljama NATO-a opasniji je po njih nego po Rusiju, jer zapadnom bloku preti društvenim i političkim kolapsom, piše za RT internešenel Skot Riter, nekadašnji marinac SAD i inspektor UN za razoružanje.
Pre početka ovonedeljnog samita u Ankari, NATO je objavio izveštaj o "odbrambenoj potrošnji" od 2014. do 2025. godine.
Na prvi pogled, on pokazuje značajan skok vojnih izdataka u nekoliko zemalja-članica, od kojih Litvanija prednjači sa čak 777 odsto. Ukupno gledano, članice NATO su za proteklu deceniju povećale vojnu potrošnju za 1,364 biliona dolara, u težnji da dostignu zacrtani cilj od dva odsto BDP-a.
To su zaista velike pare. Samo, tu se nameću dva pitanja: Da li je ovaj rast potrošnje doveo NATO u prednost nad Rusijom, po kvalitetu ili kvantitetu? I da li članice bloka mogu da održe ovaj tempo finansiranja još 10 godina?
Prema Riteru, vojne sposobnosti NATO-a nisu se povećale u bilo kojem konkretnom smislu od 2014, uprkos dramatičnom rastu potrošnje. To se videlo iz diskusija o eventualnom primirju u Ukrajini, kada se ispostavilo da "tri velike" evropske sile, Francuska, Nemačka i Velika Britanija, nemaju mogućnosti da u Ukrajinu pošalju značajnije vojne kontingente.
Većina vojne potrošnje NATO-a sastojala se od podrške ostarelom i okoštalom sistemu, koji sa modernim ratovanjem nema veze. Modernizacija, kada se i desila, prosto je zamenila zastarelu opremu u službi hladnoratovske doktrine novijom, ali i dalje namenjenoj taktici i teoriji kojoj na bojnom polju današnjice nema mesta.
Najbolji primer je odluka Nemačke iz 2022. da jednokratno odvoji 100 milijardi evra za obnovu posustalog Bundesvera. Taj novac je potrošen do 2025, a da ništa nije postignuto: Bundesver je i danas zastareo i zarđao.
Ne postoji nijedna zemlja unutar NATO-a, čak ni SAD, čija vojska može na današnjem bojnom polju da pobedi neprijatelja poput Rusije. Najsposobnija vojska u Evropi, osim ruske, danas je ukrajinska – a ona trenutno krvari na smrt u sukobu koji NATO vojske nikada ne bi preživele.
Drugim rečima, NATO je potrošio 1,3 biliona dolara da bi tapkao u mestu. Zadatak igradnje moderne vojske koja može da se suprotstavi savremenom neprijatelju nije ispunjen.
Može li NATO da se iskopa iz ove jame dodatnom potrošnjom. Na papiru, možda, i to uz velike rezervacije, kaže Riter. Teoretski, sve je moguće ako imate neograničenu sumu novca. Ali problemi NATO-a su sistemske prirode i zavise od događaja koji nisu pod kontrolom bloka.
Posredni rat protiv Rusije je prisilio NATO da svoje vojne i finansijske resurse preusmeri u Ukrajinu, koja ih guta kao visoka peć. Novac, međutim, ne raste na drveću. Pre ili kasnije, ratni apetiti NATO-a će nadmašiti mogućnosti sadašnjih članica da za njih plate. Vojno-industrijski kapaciteti su slabi, a trošak njihove obnove je nemoguće visok.
Isti slučaj je i sa troškovima ogromne remilitarizacije kakvu priželjkuju zemlje poput Nemačke, koja bi da utrostruči svoju vojsku do 2029. godine. Čak i da za to postoji novac, ne postoji podrška javnosti. Što više Nemačka i druge evropske zemlje troše na "odbranu", to će više imati domaćih političkih problema i trenja u društvu.
Drugim rečima, piše Riter, NATO troši do iznemoglosti.
Iako Rusija ne može da ne reaguje na porast vojne potrošnje zemalja NATO-a, pogotovo kada je povezan sa sve ratobornijom retorikom o mogućem otvorenom sukobu, činjenica je da ovi rashodi predstavljaju problem koji je sam sebi dovoljan. Odnosno, da će ovim tempom NATO pre doživeti ekonomski i politički kolaps.
Sve što Rusija treba da uradi je da održi vatru u ukrajinskoj peći, a NATO će sam sagoreti, zaključuje američki analitičar.