Pre 108 godina streljana je ruska carska porodica Romanov, što je događaj koji je trajno izmenio tok ruske i svetske istorije. Vladavina Romanovih, koja je trajala više od tri veka, okončana je ubistvom ruskog cara Nikolaja II, njegove cele porodice i najbližih saradnika. Carska porodica pogubljena je 1918. godine u Jekaterinburgu, a njihovi posmrtni ostaci konačno su sahranjeni 17. jula 1998. godine u Sabornoj crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Sankt Peterburgu, tačno 80 godina nakon zločina.
O tome šta se zapravo desilo u noći između 16. i 17. jula 1918. godine u Ipatijevskom podrumu, kao i o tome kako su ti trenuci oblikovali savremeni poredak, u emisiji "Danas na RT" govorila je Ljubinka Milinčić, glavna urednica Sputnjik Srbija i autorka knjige o poslednjim trenucima porodice Romanov.
Milinčić je istakla da je lično bila svedok veoma različitih asocijacija na ovaj događaj i na samu porodicu Romanov u današnjoj Rusiji.
Prisetila se kako je pre dve decenije, putujući Rusijom sa jednim inženjerom dok je snimala stanice stradanja dinastije, naišla na neočekivanu reakciju. Nakon što su obišli mesta kuda su uhapšeni članovi carske porodice vođeni, njen saputnik joj je zahvalio, priznavši da ga je ona zapravo prvi put upoznala sa njegovom sopstvenom istorijom.
"Oni nisu znali svoju istoriju, jer su je smatrali sramnim delom svoje prošlosti", objasnila je Milinčićeva.
Ona je istakla da je danas situacija sasvim drugačija.
"Prilikom obeležavanja godišnjica ili praznika, imate litije na kojima se okupi 40, pa čak i 140 hiljada ljudi, koji dolaze da se poklone i izraze poštovanje prema dinastiji koja je vladala tri veka. Oni na taj način čuvaju uspomenu na nju", istakla je Milinčićeva.
Miličićeva je ukazala na paradoks da je Rusija u trenutku pada dinastije bila veoma jaka i jedna od najperspektivnijih zemalja Evrope.
"Kažu da je u Rusiji u to vreme bio prvi automobil, prvi brod, podmornica, fotoaparat – sve što se moglo nabaviti, to su imali Rusi. Imali su žita da hrane Evropu, u kulturi Maljeviča, Čehova, a onda se odjednom sve to srušilo", naglasila je autorka knjige "Poslednji Romanovi, put patnje".
Milinčićeva je ocenila da je ličnost Nikolaja II, za vreme čije se vladavine Rusija prostirala od Japana do Nemačke, od Norveške do Indije, dokaz da carevi mogu sve, samo ne ono što žele, i da nemaju lični život.
"Ne mogu da se ožene ženom koju hoće, ne mogu da ne vladaju, nemaju privatni, lični život, a i oni su ljudi kao i svi ostali", napominje gošća RT Balkan.
Objašnjava da Nikolaj nije ni bio spreman za presto.
"Njegov deda je bio izuzetno uspešan, jak, silan car. Kažu da je u jednoj saobraćajnoj nesreći, kada je voz iskočio iz šina, ceo vagon držao na svojim leđima dok su spasavali ljude. Njega je nasledio sin koji je ubrzo umro, tako da Nikolaj II dolazi na presto kada to nije ni očekivao. Nikolaj mora to da bude hteo-ne hteo", ističe ona, podsećajući da ga niko nije pitao za želje.
Milinčićeva posebno ukazuje na to kako je tragična sudbina naslednika prestola, koji je bolovao od neizlečive bolesti – hemofilije, presudno uticala na tok istorije.
Ona podseća da je ova bolest, koju majke prenose na sinove, preko britanske kraljice Viktorije – čuvene "tašte Evrope" – dospela u mnoge evropske dvorove nakon što je ona svoje kćeri udala za tadašnje kraljeve i careve.
"Da nije imao tu nesreću sa sinom, verovatno bi se sve drugačije dešavalo", smatra Milinčićeva. Ona zaključuje da je car Nikolaj II, donoseći najstrašnije i najsudbonosnije odluke u svom životu, u glavi imao samo jednu misao – da spasi život svog deteta.
O odnosu ruskog cara Nikolaja II i nemačkog cara Vilhelma II, koji su bili rođaci i koji su se u privatnoj komunikaciji oslovljavali sa Vili i Niki, Milinčićeva kaže da je to veoma važan i zanimljiv deo, ukazujući da je jedan od problema vladavine Nikolaja II upravo njegova supruga koja je Nemica, iako, prema njenim rečima, ne postoji nijedno svedočanstvo da je ona zastupala nemačke interese – naprotiv.
"Sve princeze koje su dolazile u Rusiju su uglavnom prihvatale pravoslavlje, ponašale se kao Ruskinje i činile sve što su mogle, ali kada je trebalo nešto rasturiti, našla se priča o Nemici koja traži separatni mir sa Nemačkom. Proglašavali su je besprizornom i mnogo toga lošeg učinili da dokažu da je ona zapravo ta koja ruši rusku imperiju."
Međutim, Milinčićeva smatra da, kad je vlast i država u pitanju, možeš da budeš car, ali si na prvom mestu vladar, a to se upravo može videti na primeru Engleske, čiji je kralj Džordž bio brat od tetke caru Nikolaju II.
"Ruski car i engleski kralj na fotografijama su potpuno isti, ali kad ruski car preko svojih ljudi traži od brata da ga primi sa porodicom, on mu odgovara da može, ali ako ima para da izdržava porodicu", ispričala je sagovornica RT Balkan, dodavši da je on naravno imao novca, ali da su se Englezi u međuvremenu predomislili jer su zaključili da će im narod, koji je već bio "proleterski", uzeti to za zlo, tako da su ipak odlučili da ga ne spasavaju i da ostane u Rusiji.